Zatvorenik je napisao anonimnu bilješku govoreći svom svećeniku koliko cijeni njegovu službu, piše Aleteia.

Prije nekoliko dana vlč. Marco Pozza – svećenik, teolog, književnik i kapelan zatvora Due Palazzi u Padovi, poznat po objavljenim razgovorima s papom Franjom – podijelio je na svojoj Facebook stranici anonimnu bilješku koju je pronašao u sakristiji kaznionice neposredno nakon slavlja nedjeljne mise.

(Anonimna bilješka pronađena u zatvorskoj sakristiji) – „Nedjeljom na misi sve gledam. I mislim. Stojim po strani. Uvijek sam bio imbecil, a ovdje iznutra za mnoge sam “mesar”, onaj koji bi trebao umrijeti živ zakopan. Misa je moj pravi “tjedni sat svježeg zraka”. Nikad nisam vjerovao u Boga, ali Bog je tvrdoglav sa mnom. Protiv ove Njegove tvrdoglavosti, moje je oružje tupo, moram odustati od ovoga se rata: ipak sam oružjem ubijao. Kad je misa gotova, gledam kako ljudski val nas zatvorenika preplavljuje svećenika. Ovdje brzo zaboravljamo da čak i svećenik ima glavu poput nas. Sebični smo. Zatvor nas iz dana u dan pogoršava: oni koji nikada nisu bili u zatvoru ne mogu shvatiti stres kojega svi mi proživljavamo, kapelani i volonteri. U svim zatvorima. Prošle sam nedjelje u svojoj ćeliji nakon mise pomislio da, ako me netko zamoli da opišem svog kapelana (to ste vi), ne bih sumnjao: on je surfer. Ovdje u Padovi valovi postaju sve viši, a on je sve usamljeniji i usamljeniji, ali svejedno pokušava stati na dasku. Kad uspije, reći će da je Bog to učinio. Za mene je on samo čovjek s neslomljivom voljom. Ugodnu nedjelju želim ti bezglavi svećeniče: budući da sam neki dan u kapelici vidio da si umoran, napisao sam ove retke kako bih ti rekao da te volim. To neće donijeti nikakve koristi, ali barem je bolje od ničega”(osuđenik koji je u zatvoru već dvadeset godina). Izravnim načinom govora koji ponekad postane profan, ali iskren i iskren, osuđenik izražava zahvalnost koju osjeća prema svećeniku vlč. Marcu.

Kapelana vidi kao “surfera” na dasci i pritom ne izražava samo zahvalnost, već i duboku ljubav koju osjeća prema svećeniku.

Čini to s izvanrednom slikom: uspoređuje kapelana s vještim surferom koji mora ploviti sve visokim i izdajničkim valovima teškog života zatvorenika. Autor poruke je dugogodišnji zatvorenik, ubojica: “Ovdje me mnogi zovu” mesar “, komentira autor bilješke. Za ovog zatvorenika misa je trenutak obnove.

Za njega je misa pravi “tjedni sat svježeg zraka”, autentična obnova. Iako nikada nije vjerovao u Boga, kaže da sada osjeća da će se predati Njegovoj ljubavnoj ustrajnosti.

Pred Gospodinom se čak i oni koji su oružjem ubijali nalaze nenaoružani.

I ovdje Kristovo uskrsnuće postaje tijelo; smrt nema zadnju riječ u ničijem životu. Ni u onom ubojice! Čini se da je kapelan sam, ali zapravo mu prethodi Bog. Njegova je vjera “daska za surfanje” koja mu pomaže da se suoči s otvorenim i olujnim morem zatvora. Pokušava ne pasti, da ga ne bace valovi, a to su sva razočaranja, umor, porazi i poteškoće, a također i loše volje i obmane s kojima se svakodnevno susreće. I prije svega, mora se snalaziti u sebičnosti zatvorenika, koja se, piše autor bilješke, povećava kako godine kazne izmiču.

Zahtjevi zatvorenika

U zatvoru se dobrota brzo zaboravlja, nastavlja autor poruke. Zatvorenici uvijek imaju nove zahtjeve, poput male djece koja vas zamole za večeru prije nego što su i završili s užinom. Prema bilješci, oni uvijek moraju nove probleme predstaviti onima koji se čine dostupnijima, prije svega kapelan, nadajući se (ili zahtijevajući) pomoć i rješenja. Za vlč. Marko, sve dobro koje postigne je zahvaljujući našem Gospodinu. Autor teksta primijetio je svećenikov umor i zato je odlučio svoje misli staviti na papir, bez previše uljepšavanja. Želi podsjetiti kapelana da uistinu puno čini za njih. Uviđa da je preuzimanje tereta toliko slomljenih života sve samo ne lako. Ipak, vlč. Marco, vraćajući sve u Božje ruke, uspijeva nastaviti sa svojom misijom. Kad nešto uspije i uspije ostati na dasci za surfanje, brz je da kaže da je to sve zahvaljujući našem Gospodinu.