Da, znam kako “kulturni ratovi” nisu popularni među mladim i modernim katolicima. Primjerice, jedan član Papinske akademije za život nedavno se požalio kako je enciklika “Evangelium Vitae” sv. pape Ivana Pavla II. iz 1995., koja se otvoreno bavi kulturom smrti, “promicala duboko polariziranu ideologiju”, piše portal Catholic world report.

Taj član očito nije bio svjestan da je sam naziv institucije “Papinska akademija za život”, logično i inherentno, “polarizirajući”. I ne daj Bože da slučajno otvori svoju prašnjavu Bibliju i naiđe na ovu vrstu duboko polarizirajuće ideologije koju je Bog izgovorio Izraelcima: “Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj… da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30, 15; 19-20).

Ova vrsta polarizirajućeg jezika je iznenađujuće prilično uobičajena u Svetom Pismu (to je, jednostavno rečeno, jezik Saveza), koji još uvijek zauzima određeno mjesto u katoličkoj vjeri. Ali ako je Ivan Pavao II., koji je umro prije samo sedamnaest godina, već potisnut u hrpu prašine crkvene povijesti, možda je Biblija, unatoč tome što je božanski nadahnuta, isto tako “problematična”.

Međutim, brojne opaske Ivana Pavla II. o kulturi života i kulturi smrti vrijedne su ponovnog razmatranja. Suprotno nekim kritičarima, koji kažu da je Ivan Pavao II. bio previše fiksiran na pobačaj, “Evangelium Vitae” nije ni najmanje kratkovidan ili ograničen dokument.

Kako prepoznati kulturu smrti?

Zapravo, sam pojam ‘kultura’ govori o sveobuhvatnom, religioznom karakteru kulture života, a tako i kulture smrti. Evo samo tri zapažanja iz Evangelium Vitae o kulturi smrti koja su jednako (ili čak i više) aktualna danas kao što su bila prije više od četvrt stoljeća.

Prvo, vođena “snažnim kulturnim, ekonomskim i političkim strujanjima koja potiču ideju društva pretjerano zabrinutog za učinkovitost, kultura smrti staje na stranu moćnih protiv slabih. Životi koji zahtijevaju veće prihvaćanje, ljubav i brigu smatraju se beskorisnim ili nepodnošljivim teretom, te se stoga odbacuju na ovaj ili onaj način. Oni koji su bolesni, hendikepirani ili na drugi način zahtijevaju posebnu njegu su problemi koje treba riješiti; te isto tako brzo mogu postati problemi kojima se treba oduprijeti ili čak predstavljaju neprijatelja kojeg treba eliminirati. Dakle, “zavjera protiv života je na djelu”. A to postoji na osobnoj, obiteljskoj, društvenoj i političkoj razini (Evangelium Vitae, br. 12).

Ivan Pavao II. sažima ovu točku izjavom da se “ne može poreći da takva kultura smrti, uzeta u cjelini, odaje potpuno individualistički koncept slobode, kojem na kraju postaje sloboda ‘jačih’ protiv slabih koji nemaju drugog izbora nego se pokoriti.” (Evangelium Vitae, br. 19).

Pomračenje osjećaja za Boga

Drugo, korijeni borbe (kulturnog rata!) između ‘kulture života’ i ‘kulture smrti’ nalaze se u ‘pomračenju osjećaja za Boga i čovjeka, tipičnom za društvenu i kulturnu klimu kojom dominira sekularizam…” (Evangelium Vitae, br. 21).

Postoji začarani krug u kojem gubitak osjećaja za Boga izjeda ispravno shvaćanje čovjekova dostojanstva i prava na život, što rezultira “sustavnim kršenjem moralnog zakona.”

Transcendentni karakter i poziv čovjeka su stavljeni u stranu, i kao što se nadnaravno područje ignorira ili poriče; život više nije dar niti se na njega gleda kao na svetinju, već “stvar” koju “čovjek smatra svojim isključivim vlasništvom, potpuno podvrgnut njegovoj kontroli i manipulaciji”. Hranjenje ove ideologije je opsesija povezana s tehnologijom i djelovanjem, “s ciljem programiranja, kontroliranja i dominiranja nad rađanjem i smrti”.

Čovjek postaje sam svoj bog

Treće, nakon što je odbacio Boga, bilo otvoreno ili implicitno, čovjek postaje sam svoj bog, pokušavajući oblikovati materiju i stvarnost kako bi ih prilagodio svojim strastima. “Značenje svega drugog postaje duboko iskrivljeno” (Evangelium Vitae, br. 21). Priroda je jednostavno materija kojom se može manipulirati.

Ispravna ravnoteža koja odražava čovjekovu narav kao stvorenja pozvanog na sudjelovanje u Božjem, božanskom, životu gazi se ispod ideoloških snova i tehnokratskih shema; odnos između slobode i zakona je uništen (tema koja je detaljno obrađena u enciklici “Veritatis Splendor”).

Jasno je da gubitak kontakta s Božjim mudrim planom najdublji korijen zbunjenosti suvremenog čovjeka, jer taj gubitak vodi u slobodu bez pravila i ostavlja čovjeka u ‘strahu’ njegove slobode.

Imajte na umu da se, iako se sve ovo može (i treba) primijeniti na pobačaj, riječ “pobačaj” ne pojavljuje se u gornjim citatima (na nju se upućuje mnogo puta drugdje u enciklici). To je opet zato što je cilj opisati kulturu smrti.

Tiranija transrodnosti

I tako, da uzmemo primjer koji nije spomenut u enciklici, gornje tri točke se u potpunosti i izravno odnose na tiraniju transrodnosti. Trans-ludilo je ukorijenjeno u neshvaćanju (ili potpunom odbacivanju) ljudske prirode i seksualnosti kao božjih darova, kojom se traži rješenje problema u protu ljudskim sredstvima i metodama i ludoj težnji za preoblikovanjem (uništenjem) materije tijela kako bi se riješili problemi koji su duhovni, emocionalni i metafizički.

Nasilje i nemiri koji su nedavno izbili – crkve vandalizirane ili spaljene, napadi na pro-life centre i sve vrste zastrašivanja – ni najmanje ne iznenađuju. Ljudi fiksirani na uništavanje života nemaju dvojbe oko uništavanja crkava, pro-life objekata, jezika, istine, činjenica, znanosti, prava, ugleda ili odnosa.

Kultura smrti je religija, a abortus je bitan za tu religiju.

To je pseudo religija zato što su:

• Abortivne klinike – crkve
• Pobačaj – sakrament
• Progresivni političari – visoki kler
• Zagovornici pobačaja – svećenici
• Zakoni o pobačaju – Sveto pismo
• “Izbor” – Vjerovanje

“A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga.” (2 Tim 3, 1-2).

Vrijeme je izbora! Kojim putem ćeš ti poći, poštovani čitatelju?