Rođen 17. veljače 1892. u Zazdristu, u zapadnoj Ukrajini, u dobi od devetnaest godina Josyf Slipyj ušao je u sjemenište u Lvivu, gdje je zaređen za svećenika 30. rujna 1917., a potom poslan u Rim na završetak studija na Orijentalnom institutu i Sveučilištu Gregoriana. Godine 1925. imenovan je rektorom sjemeništa u Lvivu, a 1929. godine i bogoslovne akademije u istom gradu, podsjeća Roberto de Mattei u svom blogu.

Ukrajina je u međuvremenu pala pod sovjetski jaram, a Staljin je između 1932. i 1933. rekvirirao svu poljoprivrednu proizvodnju kako bi zemlji nametnuo prisilnu kolektivizaciju kroz glad poznatu kao holodomor (usp. Anne Applebaum, Crvena glad: Staljinov rat protiv Ukrajine, Doubleday, New York, 2017.) Kako se bližio rat, grkokatolički mitropolit Ukrajine Andrej Šepticki (1865.-1944.), koji ga je zaredio za svećenika, zamolio je Pija XII. da Slipyja imenuje i koadjutorom.

Mons. Josyf Slipyj 1939. postavljen je tako za egzarha istočne Ukrajine, a nakon smrti mitropolita Šeptickog 1. studenog 1944. postao je poglavar i otac Ukrajinske katoličke Crkve. Bilo je to strašno vrijeme za njegovu zemlju, uhvaćenu u stisku nacista i komunista.

Ukupno 18 godina u sovjetskom zatvoru

Dana 11. travnja 1945. Sovjeti su uhitili mitropolita Slipyja i osudili ga na osam godina prisilnog rada u gulagu, dok je organizirana ilegalna Sinoda proglasila “ponovno ujedinjenje” Ukrajinske katoličke Crkve s Moskovskom pravoslavnom patrijaršijom, pod snažnim utjecajem sovjetskog režima.

Kip kardinala Slipyja u Londonu / Wikimedia Commons

Grkokatoličke crkve, njih oko 3000, predane su pravoslavcima, a gotovo svi grkokatolički biskupi i svećenici su ubijeni ili zatvoreni.

Godine 1953. nadbiskup Slipyj dobio je drugu petogodišnju kaznu progona u Sibiru, a 1958. i treću, na četiri godine prisilnog rada. Godine 1962., u dobi od sedamdeset godina, dobio je četvrtu kaznu, koja se sastojala u doživotnoj deportaciji u mračni logor Mordovije. Sveukupno je herojski prelat u zatvorima i gulazima proveo 18 godina.

Patnja kardinala Slipyja se nastavlja

Isusovac Pietro Leoni (1909.-1995.), preživjeli iz sovjetskih koncentracijskih logora, opisujući užase tranzitnog logora Kivov, pripovijeda da su jednog dana neki zatvorenici stavljeni u njegovu ćeliju. “U sumrak sam začuo nepoznati glas kako me zove: ispred mene je stajao stariji čovjek s bradom; pružio mi je ruku i predstavio se: Josyf Slipyj. Bila je i radost i tuga znati da sam spojen sa svojim mitropolitom” (Msgr. Giovanni Choma, Josyf Slipyj, padre e confessore della Chiesa ucraina martire, La Casa di Matriona, Milano 2001., str. 68.).

Pio XII. je u više navrata intervenirao u ime Ukrajinaca i njihovog mitropolita, ohrabrujući ih da se odupru progonu, posebno enciklikom Orientales Omnes Ecclesias od 23. prosinca 1945.

Ipak, 1958., nakon smrti Pija XII., počeli su se mijenjati odnosi između Rusije i Vatikana.

Kardinal Slipyj s papom Pavlom VI. / Foto: encyclopediaofukraine.com

Kad je Ivan XXIII. najavio II. Vatikanski sabor, želio je da u njemu sudjeluju i predstavnici Moskovske patrijaršije. Vlasti Kremlja to su odobrile, ali postavile i uvjet da se Sabor ne izjašnjava o komunizmu. U kolovozu 1962. u francuskom je gradu Metzu potpisan tajni sporazum između kardinala Tisseranta, koji je predstavljao Svetu Stolicu, i pravoslavnog biskupa Nikodima. Veliki Sabor, sazvan da raspravlja o problemima svog vremena, tako bi morao šutjeti o najvećoj političkoj katastrofi dvadesetog stoljeća (Roberto de Mattei, The II Vatican Council. An unwritten story, Loreto Publishing, Fitzwilliam, NH, 2012, str. 149 -151).

Slipyjev boravak u Rimu i obilazak ukrajinske dijaspore

Tih su godina komunistički gulazi bili prepuni zatvorenika osuđenih iz vjerskih razloga, posebno iz Ukrajinske katoličke Crkve. Bio bi skandal da su biskupi koji su bili žrtve progona bili odsutni iz saborske dvorane, dok su Moskovsku patrijaršiju predstavljali izaslanici koji su podržavali koljače. Stoga su vođeni pregovori između Svete Stolice i Kremlja da se i mitropolitu Slipyju omogući sudjelovanje na Saboru.

Poglavar Ukrajinske Crkve nije želio napustiti svoju zemlju, ali je poslušao papu i prije odlaska iz Moskve potajno za biskupa posvetio ukrajinskog svećenika redemptorista Wasyla Welyckowskog.

U Rim je Slipy stigao 9. veljače 1963., ali nije šutio. Dana 11. listopada 1963. Slipyj je na Saboru govorio o krvavom svjedočenju Ukrajinske Crkve i predložio da se biskupska stolica Kijiv-Halyč podigne na rang patrijarhata. Isti je zahtjev više puta upućivao papi Pavlu VI., ali je uvijek bio odbijen iz političkih razloga. Priznanje Ukrajinske patrijaršije zapravo bi omelo “Ostpolitik” i ekumenski dijalog s Pravoslavnom Crkvom u Moskvi (Memoriae, Ukrajinsko katoličko sveučilište, Lviv-Rim 2018., str. 512-513). Međutim, 25. siječnja 1965. kardinalom ga je kreirao papa Pavao VI., koji je Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu uzdigao na rang glavne nadbiskupije Ukrajinaca u Lvivu.

Biskupsko ređenje mons. Lubachivskog / Foto: katakombe.org

Između 1968. i 1976., unatoč poodmakloj dobi, kardinal Slipyj poduzimao je duga i naporna putovanja u zajednice ukrajinske dijaspore u Americi, Australiji i Europi, nastavljajući biti pastira svog naroda. Godine 1976. pokrenuo je apel Ujedinjenim narodima u ime žrtava komunizma, a 1977., u dramatičnim izjavama pred sudom Saharov, ponovno je osudio vjerski progon u Ukrajini. U njemu, ali i u mađarskom kardinalu Józsefu Mindszentyju, hrvatskom Alojziju Stepincu i češkom Josefu Beranu, svijet je gledao velike svjedoke katoličke vjere u dvadesetom stoljeću.

Tajna biskupska ređenja

Kako bi osigurao budućnost Ukrajinske Crkve, kardinal Slipyj nije bježao od ekstremnih postupaka. Peter Kwasniewski nedavno se prisjetio kako je 2. travnja 1977. tajno zaredio trojicu biskupa, bez dopuštenja Pavla VI., automatski povlačeći kanonsku osudu predviđenu kanonom 953. Zakonika Katoličke Crkve. Međutim, za razliku od onoga što se dogodilo s nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, izopćenim 1986. zbog istog kršenja kanonskog prava, nikakva mjera ipso facto nije uvedena protiv kardinala Slipyja. Jedan od biskupa koje je zaredio bio je mons. Lubomyr Husar (1933.-2017.), kojega je Ivan Pavao II., nakon Slipyja, imenovao glavnim nadbiskupom Grkokatoličke Crkve i kardinalom. Kao primasa ga je naslijedio Svjatoslav Ševčuk, koji se u ovom trenutku nalazi pod bombama u opkoljenom Kijivu. Godine 2004. sjedište glavne nadbiskupije premješteno je u Kijiv i promijenjeno ime u sadašnje Kijivsko-Haličko.

Papa Ivan Pavao II. uz odar kardinala Slipyja / Foto: stsophiaus.org

Kardinal Josef Slipyj preminuo je u progonstvu u Rimu u devedeset i drugoj godini života, 7. rujna 1984., a sada je pokopan u Lvivu, u kripti katedrale sv. Jurja, pored mitropolita Andreja Šeptickog. Ivan Pavao II. nazvao je Slipyja “čovjekom nepobjedive vjere, pastirom čvrste hrabrosti, svjedokom herojske vjernosti, istaknutom osobom Crkve” (L’Osservatore Romano, 19. listopada 1984.).

Veza kardinala Slipyja i Gospe Fatimske

Dok se vjerski i politički identitet njegove zemlje ponovno brutalno gazi, sjećanje na herojski otpor kardinala Josyfa Slipyja pomaže nam da vjerujemo u budućnost Ukrajine.

Kijiv je bio mjesto obraćenja ruskog naroda u Katoličku Crkvu, a iz Kijiva, a ne iz Moskve, treba započeti drugo veliko obraćenje Rusije koje je Gospa najavila u Fatimi.

Kardinal Slipyj bio je veliki poklonik fatimske poruke. Godine 1980. donio je papi Ivanu Pavlu II. dva milijuna potpisa koje je prikupila Plava armija, inzistirajući u dugom razgovoru s papom na potrebi da se Rusija posveti Bezgrešnom Srcu Marijinu. Ova posveta još nije učinjena na način kako to zahtijeva Presveta Djevica, koju je kardinal Slipyj u svojoj oporuci ovako oslovljavao: “Na putu u vječnost upućujem molitvu našoj zaštitnici i Kraljici neba, vazda Djevici Majci Božjoj. Uzmi našu Ukrajinsku Crkvu i naš ukrajinski narod pod svoju sigurnu zaštitu!” (Memoari, str. 524-525).

Prihvaćajući te njegove riječi kao svoje, u ovom tragičnom trenutku svjetske povijesti ne možemo ne proglasiti svečano: “Čast kardinalu Slipyju i njegovom mučeničkom narodu!”