Budi dio naše mreže

Srce s. Ivančice Isus u izoliranom dijelu Ukrajine dotaknuo preko djece

Zagrepčanka Ivančica Fulir, rođena 1984. godine, završila je fakultet i stekla zvanje magistrice ekonomije, no danas je redovnica Družbe Marijinih sestara, misionarka na jugozapadu Ukrajine, i svoje poslanje radosno vrši, pogotovo kada su u pitanju ukrajinska djeca, posvjedočila je u razgovoru za listopadsko izdanje mjesečnika 'Kana'.

/ anh

Sestra Ivančica Fulir rođena je godine 1984. u Zagrebu. Završila je fakultet i stekla zvanje magistrice ekonomije. Više je godina radila u međunarodnoj tvrtki. Prema mjerilima društvenog mainstreama –uspješna i prosperitetna mlada osoba.

Ipak, činjenici da karijera u spomenutim mjerilima nije ono što doista ispunja osobu, u prilog govori njezina odluka da napusti posao i ode u samostan. Danas kao redovnica Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice misijski djeluje na jugozapadu Ukrajine.

Za kršćansku obiteljsku reviju Kana sa sestrom Ivančicom razgovarao je Trpimir Alajbeg, a dio razgovora donosi i HKM:

Kana: Vaš je sadašnji poziv redovnice i misionarke, mogli bismo reći, potpuno suprotan prijašnjem. Što je tomu uzrok?

S. Ivančica: Često se kaže da je misijski poziv – poziv unutar poziva, da se prvo pojavi redovnički pa onda misijski. Kod mene je suprotno, prvo se pojavio misijski! Naime, prije šest godina, volontirajući kod Marijinih sestra u Beninu tijekom 9 mjeseci, pojavio se i misijski i redovnički poziv, mogli bismo reći, dva u jedan! Živeći i radeći s našim misionarkama, vidjevši njihovu postojanost, probudio se taj poziv. U početku se pojavio i veliki bunt: ja to neću, ja to ne mogu, to nije za mene, ne mogu cijeli život jesti kisele žgance i japankama ubijati škorpione …

Ubrzo sam ostavila posao, otišla u samostan i nakon polaganja zavjeta otišla u misije u Ukrajinu

Kada sam to rekla s. Doroteji Dundjer, ona me mirno pogledala i rekla: ako je to Božja volja – onda hoćeš, i to radosno! Cijela karijera i posao u jednom su mi trenutku postali potpuno nebitni prema osmijesima, pogledima i pruženim ručicama dječice u Beninu preko kojih je Isus dotaknuo moje srce! Ubrzo sam ostavila posao, otišla u samostan i nakon polaganja zavjeta otišla u misije u Ukrajinu na jesen 2016. S kolegama sa studija i s posla ostala sam u kontaktu, oni su znali doći u Ukrajinu u posjet i dovesti humanitarnu pomoć za misiju i tamošnje ljude.

Kana: Misije se često vežu za Afriku i Latinski Ameriku. A u Ukrajini?

S. Ivančica: U strogom smislu misijama ad gentes, dakle krajevima gdje ljudi nisu čuli za Isusa i njegovu Radosnu vijest, Ukrajina ne pripada. No, kada gledamo sve druge parametre koji su potrebni da bi se neka zemlja nazivala misijskom, Ukrajina ih ima, možda čak i više nego neke afričke zemlje. Katolika i grkokatolika ima oko 13 % od 44 milijuna stanovnika. Dakako, u Ukrajini nam djeca ne umiru na rukama od gladi kao što je to bio slučaj u Africi, ali znaju pasti u nesvijest od pothranjenosti. Bolesnike bez zdravstvene skrbi i umiruće nalazimo po selima Karpata i Zakarpatja, iako se Ukrajina nalazi u Europi.

Kana: Gdje djelujete i kako ljudi tamo žive?

S. Ivančica: U izoliranom jugozapadnom dijelu Ukrajine u Zakarpatskoj oblasti. Područje je to uz Slovačku i Mađarsku, od kojeg nas odvaja šengenska granica, a od ostatka Ukrajine planinski masiv Karpati. Mirovina je 50 eura, a plaća 100 eura mjesečno, što su iznosi koji se smatraju dobrima. Ali nedostatni su za život. Stoga očevi obitelji odlaze trbuhom za kruhom, odlaze raditi u Češku, Poljsku i Slovačku. U te zemlje se 30-ak kilometara od većega grada Užgoroda. U tom su području dvije tvornice koje ne mogu zaposliti sve ljude toga kraja.

Obilazimo umiruće po zaseocima Zakarpatja i pružamo im higijenski njegu i osnovnu medicinsku skrb. Uz tu brigu za tijelo, brinemo se i za njihovu dušu da bude spremna na susret s Gospodinom

U europskoj tvornici radi se po 12 sati i plaće su dobre. Druga je tvornica u obližnjem gradu Perečinu. Državna je to kemijska tvornica s malim plaćama, nema nikakvih pročišćivača tako da sve otpadne kemikalije idu izravno u vodotokove i atmosferu. Zbog toga ima jako mnogo ljudi koji umiru od neke vrste karcinoma. U Perečinu nalazi samostan lazarista (Misijska družba sv. Vinka Paulskog) i tri tamošnja svećenika pokrivaju šest katoličkih župa, uključujući i naše u Turi Remetyju i Onokovcima. U svakom je selu triput tjedno sveta misa.

Kana: Što sve radite?

S. Ivančica: Radimo s bolesnicima. Obilazimo umiruće po zaseocima Zakarpatja i pružamo im higijenski njegu i osnovnu medicinsku skrb. Uz tu brigu za tijelo, brinemo se i za njihovu dušu da bude spremna na susret s Gospodinom. Tako svi već znaju kada sestre dolaze u neku kuću, a nakon nekoliko posjeta s njima dolazi i svećenik! Naime, ima mnogo ljudi koji se nisu 30 – 40 godina ispovijedali niti pristupili pričesti, ali niti bili na svetoj misi. I nakon pričesti i bolesničkog pomazanja, iako im je zdravstveno stanje nepromijenjeno, živnu, sretni su, postaju mirniji i oni i njihovi ukućani. Tako se izravno vidi razlika između života bez Boga i s Bogom.

Uz pastoral s bolesnicima, otvorio se i pastoral s djecom, tako da imamo vjeronauk u našem samostanu, u školi i vrtiću. Sjećam se početaka, na prvi su vjeronauk došli jedan dječak i jedna djevojčica. Gledam ja njih, gledaju oni mene, pitam se kako samo s dvoje? Međutim, u sljedećim susretima ih je bilo već 5, pa 10, tako smo prvu godinu vjeronauka završili s 12 djece. Vidjele smo da je nezgodno roditeljima voditi djecu na vjeronauk, ponajviše po zimi i pri tome pješačiti po nekoliko kilometara u jednom smjeru, pa smo s ravnateljicom u školi dogovorili da djeca tamo imaju vjeronauk nakon nastave. Sada imamo dvije grupe djece na vjeronauku, svaka s oko 30 djece. Uz školski vjeronauk, u samostan nam i dalje dolazi 30-ak druge djece: katolici i grkokatolici, ali i pravoslavni i oni čiji roditelji ni u što ne vjeruju. (…)

Intervju u cijelosti potražite u novome broju kršćanske obiteljske revije Kana. Autor teksta Trpimir Alabeg je i dugogodišnji suradnik Hrvatskog katoličkog radija.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja