Misionarska svjedočanstva privlače nas i potvrđuju koliko je snažna i moćna vjera u Božju providnost. Svaki misionar ima iskustva s Božjom providnošću pa tako i naša današnja gošća emisije Aktualno, sestra redovnica Družbe službenica milosrđa, s. Kristina Banožić koja već 35 godina živi, radi i služi u Ekvadoru.O svojem misionarskom djelovanju progovorila je u nastavku. “Tih 35 godina prošlo je vrlo brzo i mogu reći da su godine koje sam tamo proživjela vrlo bogate, u smislu iskustva vjere i Božje bliskosti, Njegove providnosti, ali i jakosti koje mi je Bog dao kroz čitavo ovo vrijeme da mogu djelovati i raditi u raznim područjima misijskih službi i kutevima u kojima je potrebna naša prisutnost.

S. Klementina Banožić/ Foto: HKR

Imamo 4 zajednice u Ekvadoru. Početak našega djelovanja je misijski kraj u prašumskim dijelovima Ekvadora. U tim krajevima smo našli poseban svijet plemena. Tu smo započeli sa misijskom aktivnošću približavanju tim ljudima i upoznavanja njihovog života i rada. Do sela se moglo doći jedino džipom, a drugim selima pristup je moguć samo konjem ili pješice. Bila je to zemlja početka evangelizacije. Naš najvažniji posao i misija jest evangelizacija, a druga linija kojom podupiremo svoju evangelizaciju su djela milosrđa kojih ima mnogo i preko kojih se dolazi uglavnom do tih ljudi koji su potrebni Boga i osnovnih uvjeta za život.

s. Klementina Banožić s ekvadorskom dječicom/ Foto: Misije.hr

Kad se ljudima približe uvijek je prvi korak poslušati njihove, kako kaže s. Klementina, krikove i potrebe. Nakon toga ih se pozove da otkriju prisutnost Božju, da otkriju Boga koji je tu pristuan. U svakom slučaju, oni uviđaju njihove osnovne potrebe i onda se gleda iz kojih se potreba prilazi obiteljima, pojedincima ili selu. Kad se uviđaju potrebe života taj se život plete iz osnovnih ljudskih i životnih potreba i to je taj “pleter koji se stvara u služenju misijskoga rada”, ističe s. Klementina.

“Prva slika Boga, nažalost, dala se na jedan neljudski način preko osvajača nekoć. Ljudi u Ekvadoru su duboko religiozni, međutim ta religioznost ima mnogo svojih stranputica koje je jako potrebno pročišćavati i približavati im Boga Isusa Krista. Kroz taj prinos i približavanje ljudi prepoznajući u nama navjestitelje evanđelja uvijek očekuju milosrđe Božje i da im se približiš stavom koji donosi Boga”, rekla je.

“Trenutno radim i djelujem u predgrađu grada Kita i kroz čitavo vrijeme imamo pastoralne aktivnosti. Imamo ambulantu i zdravstveni pristup ljudima. Kroz pastoralne aktivnosti stvaramo razne grupe koje su neophodno potrebne da budu aktivne u našoj lokalnoj crkvi. Naša aktivnost počinje jutrom molitvom od 6-7 sati, nakon doručka počinju dnevne aktivnosti koje uključuju praćenje starijih, bolesnih i onih koji se pripremaju za sakramente. Uz to stalno imamo humanitarne pomoći obiteljima koje su siromašne, nemaju gdje stanovati te uvijek traže pomoć.”

U Ekvadoru situacija Covid-a je jako teška od početka. Mnogo ljudi je ozlijeđeno i umrlo od te bolesti. Oko 6-7 mjeseci bilo je sve zatvoreno i bio je to grč koji se teško živio u odnosu prema ljudima. Politika je tamo zakazala, a zdravstveni sustav nije bio nimalo pripremljen tako da su ljudi tamo bili prepušteni sami sebi. Zahvaljujući našim predradnjama i stilu koji imaju sestre, imali su podlogu jer smo od 2017. radili i sa migrantima kojih je u Ekvadoru mnogo (dolaze većinom iz Venezuele), pa su hranu koju je sakupljena ranije donosili potrebitima. “Osjetili smo poriv da u toj situaciji pandemije trebamo ljudima podržati vjeru. Nismo se povukle niti o tome pomislile, već smo počeli jačati mrežu humanitarne pomoći i pronaći načina da pomognemo tim ljudima pomoći u hrani i odjeći jer je tisuće ljudi ostalo na ulicama” kazala je.

Najbolniji je trenutak kada nekome moraš reći da mu više ne možeš pomoći jer nema sredstava.

Božja providnost kapala je preko nas u tim situacijama, a mi smo osjećale da smo poput kanala preko kojih se Gospodin služi i prenosi pomoć. To nam je svjedočanstvo koje ostaje za sve te ljude jer smo mi bile nemoćne potpuno, ali u svakom trenutku imali smo pomoć koja je dolazila odasvud. Nismo se mogli zatvoriti već smo dopustile da Božja providnost djeluje i teče do ljudi. Do dana današnjega mislim da me jedan “revolucionarni” duh nosi u pozitivnom smislu riječi gdje ljudima samo želim donijeti život. Jedna sam od prvih sestara koja je otišla upoznati našu misijsku pokrajinu koja je vrlo teška i zahtjevna. Idemo u misiju Isusa Krista koji nas je potaknuo i odveo nas do tih ljudi potrebnih Boga”, istaknula je s. Banožić.

S. Antonela/ Foto: Misije.hr

Bilo je situacija prilikom dolazaka do tih plemena koja su nedostupna da sam pala s konja, prebila rebra, poput sv. Pavla ostala na mjestu nepomična. Bilo je susreta sa raznim životinjama, poput zmija i svakakvih opasnosti na tom putu. No, sve te patnje i muke donose veće zadovoljstvo. Sjećam se kako su nas gledali ti ljudi kojima smo prvi puta došli. Gledali su nas čudno. Neki kao da smo “anđeli”, neki smrknuto. Tu su bili ljudi koji uglavnom nikada nisu vidjeli grada niti kontakata s našom civilizacijom. Ipak, Bogu hvala, postali su nam itekako vrlo bliski.

Zahvaljujem Bogu da naš hrvatski narod ima vjere i zdrav način i odnos sa Crkvom. Zaželjela bih našoj hrvatskoj crkvi da se otvori i bude manje klerikalna. Da gradimo temelje na, kako kaže papa Franjo, na zajedništvu, sudjelovanju. Da budemo sposobni naše ljude upitati što o Crkvi misle, kako se osjećaju u njoj, čime mogu doprinijeti. Nažalost, Crkva se gubi u Zapadnim dijelovima Europe. Mislim da je neophodno vratiti se zajedništvu da bi naša Crkva vratila snagu vjere u našoj Europi. Da ne budemo “crkva” rutine, ona koja samo preživljava nego da zaživimo kao narod Božji i u zajedništvu sa Isusom” poručila je s. Klementina Banožić.

Dokumentarni film “Madresitas” – Majčice

Dokumentarni film autora vlč. Krunoslava Novaka na zanimljiv način prikazuje život misionarki iz Družbe službenice milosrđa, koje u Ekvadoru djeluju u četiri zajednice. Redovnice su se u Ekvadoru nastanile godine 1988. u Palo Quemadu. Časne sestre, među kojima se nalaze i naše hrvatske misionarke, ondje su znane kao madrecitas (majčice), a u filmu prikazuju svoju svakodnevicu, radosti, prepreke i nedaće. Redovnice službenice milosrđa u teškim životnim okolnostima nastoje donositi Kristovo svjetlo u živote ljudi, koje svakodnevno pogađa surova stvarnost siromaštva, napuštenosti, kršenja temeljenih ljudskih prava, koja mnoge skupine ostavlja bez ikakve zaštite, na rubu očaja. Film je na svoj poseban način pomalo šokantan zbog određenih teških situacija i iskustava koje prenosi gledatelju, no s druge strane ukazuje na to da Ekvador kao država ima velike potencijale.