Kad se osvrnete na godinu koja je iza nas, što biste istaknuli kao najvažnije u misijskom djelovanju?

Misijska godina ima svoj ujednačen ritam, ali svaka donese i neke specifične događaje koji je posebno obilježe. Ono što nam je uvijek posebno drago i što smatramo središnjim događajem za cijeli hrvatski narod, kad se radi o misijama, jest godišnji susret misionara.

To je prilika da misionare koji dolaze u domovinu na odmor, posjet obitelji ili redovničkim zajednicama, okupimo i omogućimo im nekoliko dana zajedništva, odmora, ali i konstruktivnog razgovora. Ti susreti pomažu nam da zajedno zaključimo u kojem smjeru bi trebao ići misijski pastoral u godini koja slijedi te da upoznamo njihove konkretne potrebe i izazove.

S. Mirjam Filipović, misionarka na Haitiju / #missioHR

S druge strane, taj je susret uvijek i snažan poticaj za misijsko-duhovnu obnovu biskupije ili nadbiskupije u kojoj se održava. Ne samo za svećenike domaćine, nego i za vjernike koji imaju priliku susresti misionare, razgovarati s njima i čuti njihova svjedočanstva.

Ona su često potresna, ali uvijek nas iznova obogaćuju i ostaju nam svima trajni poticaj kroz cijelu godinu.

Ove je godine posebno značajan bio i Jubilej misionara, koji je početkom listopada obilježen u Rimu. Okupio je misionare, misijske suradnike, ravnatelje i prijatelje misija te im pružio prostor zahvalnosti, susreta i jačanja one najvažnije mreže – molitvene, bez koje nijedan pastoral, a osobito misijski, ne može živjeti.

Tijekom prošle godine često smo slušali vijesti o ratovima i nemirima diljem svijeta. Kako to utječe na život i djelovanje naših misionara?

Svjedoci smo sve većeg broja sukoba i nestabilnosti. Takve okolnosti itekako utječu na život i djelovanje naših misionara. Situacije postaju sve opasnije, a misionari su često svjedoci Dobra ondje gdje se zlo pokušava nametnuti. Upravo zato ponekad smetaju. Oni su svjesni da je njihov život ugrožen, ali istodobno znaju da su odgovorni za ljude kojima služe.

I u takvim okolnostima nastoje ostati svjedoci nade i Božje brige.

Don Jakoslav Banić, misionar u Ugandi / FOTO: #missioHR

Takve okolnosti otežavaju i samu pomoć: novac teže dolazi, hrane je manje, kriminal i korupcija rastu, nasilje je sve prisutnije. Često slušamo vijesti s Haitija, jedne od najnesigurnijih zemalja svijeta, gdje već godinama vladaju razne bande.

U takvim uvjetima žive i djeluju i naši misionari i misionarke.

Krčki biskup Ivica Petanjak (predsjednik Vijeća za misije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) znao je reći da se divi misionarima, ali još više misionarkama: tim „sitnim ženicama“, redovnicama koje su naizgled krhke a nose toliku snagu i hrabrost. One znaju zašto su ondje.

Ta prisutnost nekoga tko je imao izbor i mogao otići, ali je odlučio ostati, postaje snažan znak Božje blizine ljudima koji trpe.

Kako danas izgleda solidarnost hrvatskih vjernika s misijama – raste li ili slabi?

Prema svemu što je mjerljivo, mogu reći da solidarnost raste. Misijske kolekte i akcije pokazuju da su ljudi doista darežljivi i da ta velikodušnost iz godine u godinu jača.

Vjerujem da uz materijalnu raste i duhovna solidarnost i da nitko ne daje samo novac, a da pritom ne moli za misije. Također, ima mnogo onih koji možda ne mogu materijalno pomoći, ali sigurno pomažu molitvom. Misijska svijest u našem narodu postoji oduvijek; hrvatski narod je misijski osjetljiv i velikodušan prema svojim misionarima.

Fra Ivica u Zambiji / Foto: Foto: Papinska misijska djela u RH

Istina je da su ljudi osobito osjetljivi u božićno vrijeme ili tijekom humanitarnih akcija no i to je za pohvalu; svaka situacija koja u ljudima budi želju da ono što imaju podijele s onima koji oskudijevaju je hvalevrijedna.

Kao ravnateljica Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, kad sumirate prošlu godinu – na čemu ste posebno zahvalni?

Posebno sam zahvalna na novim zvanjima. Općenito na svećeničkim i redovničkim zvanjima, ali u našem kontekstu osobito misijskim. Ove smo godine imali radost da je s. Julijana Beretić, članica Družbe sestara blažene Marije Petković, u lipnju primila misijski križ, a već sredinom srpnja otišla u svoju misijsku postaju u Peru.

Takvi trenuci uvijek bude radost i nadu. Pokazuju da i među mladima postoji osjetljivost za misijski poziv, spremnost izići iz zone komfora i odgovoriti na dodatni Božji poziv. Obredi primanja misijskog križa uvijek su dirljivi i podsjećaju na bit redovničkog, ali i kršćanskog života: staviti Boga na prvo mjesto, a drugoga ispred sebe.

Čemu se nadate i što biste voljeli da se dogodi u godini koja je pred nama?

Voljela bih da se nastavi ovaj uzlazni trend, osobito u duhovnom smislu. Da ljudi postanu svjesniji prolaznosti materijalnoga i da situacije koje nas okružuju ne stvaraju strah, nego razlučivanje; vrijednosti poput vjere, ljubavi, obitelji i suživota s drugima jedino su u što se isplati ulagati i jedino što na kraju ostaje.

misionar fra Miro Babić s vjernicima u Keniji / Foto: Papinska misijska djela

U misijskom smislu, želja mi je da u nama živi otvorenost za prenošenje iskustva Boga koje sami živimo onima koji Ga ne poznaju ili nisu osjetili njegovu blizinu, brigu i nježnost.

Nadam se da će u nama ostati taj žar da to možemo prenijeti onima koji su nam blizu, ali i onima koji su daleko, ljudima koje možda nikada nećemo upoznati, a kojima je upravo to svjedočanstvo najpotrebnije.

Zašto bi pretplata na misijski časopis Radosna vijest mogla biti dobra novogodišnja odluka za naše čitatelje?

Pa ja bih to čak nazvala ne dobrom nego izvrsnom novogodišnjom odlukom!

Kao i sve u misijskom svijetu, i pretplata na Radosnu vijest ima višestruko pozitivan učinak.

Radosna vijest

S jedne strane, časopis izgrađuje čitatelja; donosi istinite i poticajne sadržaje, a sam pretplatnik se osjeća dobro jer čini konkretno dobro djelo; dio pretplate ide za potrebe misija. S druge strane, time se izravno podupire misijsko djelovanje.

Tu je i treća dimenzija, a to je potpora tiskanoj riječi. Iako se često govori o nestajanju tiskovina, pokazuje se da knjige i novine i dalje imaju svoje mjesto. Kvalitetan sadržaj ne nestaje lako.

Stižu li do Vas povratne reakcije čitatelja?

Da, i to nam je izuzetno dragocjeno. Ono što je možda i najvažnije – velik broj misijskih zvanja među našim misionarima rođen je upravo zahvaljujući čitanju Radosne vijesti.

Prije trideset ili četrdeset godina misijski je list bio gotovo obvezna literatura u bogoslovijama i samostanima.

Mnoga su se zvanja rodila čitajući pisma don Ante Gabrića i izvješća misionara u Radosnoj vijesti. To je najljepša povratna informacija.

O. ANTE GABRIĆ / FOTO: Zvonimir Atletić

Tu su i oni koji se javljaju jer su pročitali potresna svjedočanstva sestara iz Konga ili misionara iz Zambije i žele učiniti nešto konkretno. Upravo takve reakcije daju snagu da i dalje ustrajemo u izdavanju mjesečnika, iako to nije jednostavno.

Iznenađuju li vas neki novi načini na koje se Radosna vijest čita i koristi?

Posebno me dirnulo kada su mi neki mladi roditelji rekli da navečer sa svojom djecom čitaju Radosnu vijest i tumače im što rade naši misionari. To pokazuje da misijska svijest raste i da shvaćamo kako nismo zatvoreni u vlastiti mali krug.

Sve vrijednosti polaze iz obitelji.

Ako roditelj pronađe način da poruku misionara prenese djetetu, tada se potvrđuje ono što često naglašavam – nijedno dijete nije premalo da mu se objasni kako može molitvom pomoći svom vršnjaku.

Misionarke s Haitija / Foto: MisijeHR

Kako postati pretplatnik Radosne vijesti?

Pretplata se može ostvariti na više načina: pozivom ili e-mailom Papinskim misijskim djelima, putem mrežnih stranica, preko vlastite župe… Najjednostavnije je putem www.misije.hr, tu su svi kontakti dostupni.

Pojedini brojevi dostupni su i u mnogim župama, a stariji brojevi u PDF formatu besplatno su dostupni na mrežnim stranicama. To pokazuje da nam nije presudna sama pretplata, nego da sadržaj dođe do ljudi. Priče misionara ne zastarijevaju; one imaju snagu dotaknuti i promijeniti srce.