Zašto sada?

Zašto 105 godina nakon fatimskih ukazanja i 93 godine nakon što je sestra Lucija potvrdila Gospinu poruku 1929. godine, Sveti Otac izričito posvećuje Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu, u jedinstvu s biskupima svijeta?

Razlog je rat, a ne samo borbe u Ukrajini, piše Raymond J. de Souza s portala National Catholic Register.

Kijev još stoji, ali Kiril iz Moskve je već pao.

Sveta Stolica objavila je u srijedu tekst Čina posvete, koji je papa Franjo napravio u Rimu na blagdan Navještenja i njegov izaslanik, kardinal Konrad Krajewksi, u Fatimi u isto vrijeme. Doista je bio univerzalan – prijevodi su izdani na tigrinya, glavnom jeziku Eritreje, i malajalamu, jeziku drevnih kršćana sv. Tome iz Kerale.

Odgovarajući dio glasi: „Tvome Bezgrješnom Srcu svečano povjeravamo i posvećujemo sebe, Crkvu i cijelo čovječanstvo, a posebno Rusiju i Ukrajinu.

Od 1929. godine rimski su pape više puta posvetili Bezgrješnom Srcu, a posvetu sv. Ivana Pavla II. 1984. sestra Lucija je ocijenila kao ispunjenje zahtjeva Gospe Fatimske.

Međutim, ovaj put je drugačije. Rusija se izričito spomenula, a svi biskupi su zamoljeni, kao i župnici, da se pridruže činu Svetog Oca.

Zahtjev sestri Luciji, jedinoj preživjeloj fatimskoj vidjelici do 1929. godine, precizirao je izričitu posvetu Rusije, kako bi se “Rusija obratila” i kako bi se postigao mir.

Ipak, čak ni 1984. sveti Ivan Pavao II. nije, unaprijed ili u svom službenom tekstu, spomenuo Rusiju. Rečeno je da je to učinio prilikom same posvete.

Vatikan nije bio voljan biti tako eksplicitan iz dva razloga.

Jedan je bio izbjeći rasplamsavanje bilo kakvih praznovjernih osjećaja za koje se činilo da se posveta smatra srodnom šamanskom zagovaranju ili pobožnom, ali perverznom praksom, poput zakopavanja kipa svetog Josipa naopako kako bi se prodao posjed.

Drugi razlog bila je ruska pravoslavna osjetljivost.

Rusija je de facto dom globalnog pravoslavlja. Katolička crkva priznaje pravoslavne kao valjane sestrinske crkve s autentičnim episkopatom i sakramentima, a da ne spominjemo ogromno duhovno, teološko i liturgijsko nasljeđe koje datira iz prvih kršćanskih stoljeća.

Stoga bi čin pape, čiji je jedan od naslova Patrijarh Zapada, da posveti Rusiju kako bi se ona mogla obratiti, lako mogao biti loše primljen. Preobratiti iz čega i čemu? Katoličanstvu?

Iako se na Zapadu naširoko smatralo da se “obraćenje Rusije” odnosi na komunizam – čije je mirno ukidanje uslijedilo ubrzo nakon posvećenja 1984. – ne bi bilo nerazumno da se rusko pravoslavlje brine.

Moskovski patrijarh, čovjek velike kulture kojeg su i sovjetska i ruska državna moć duboko kompromitirale, u nekoliko je tjedana prestao biti vjerski autoritet vrijedan poštovanja.

S obzirom na rusku pravoslavnu osjetljivost, Rim je postupio suptilno i diskrecijom.

A sada? Posveta u petak nije samo po sebi značajna kao duhovni čin, ne samo značajna u svom najneposrednijem cilju, a to je mir, već je važna i u onome što slijedi, naime Kirillov pad.

Moskovski patrijarh, čovjek velike kulture kojeg su i sovjetska i ruska državna moć duboko kompromitirala, u nekoliko je kratkih tjedana prestao biti vjerski autoritet vrijedan poštovanja. Sada se naširoko smatra da je on osobno korumpiran od strane vlasti, više Putinov propagandist nego pastor čije stado – prema njegovom vlastitom samorazumijevanju – uključuje Ukrajince.

Za manje od mjesec dana papa Franjo je primio zahtjev za izričitom posvetom, pristupio joj, najavio je i pozvao cijelu Crkvu da u njoj sudjeluje. To je crkveni potres povijesnih razmjera.

Vjerski krajolik 21. stoljeća značajno se promijenio. Moskovskoj patrijaršiji – koja sebe naziva “Trećim Rimom” – više se ne priznaje poštovanje, uvažavanje i utjecaj koji je nekoć bio rutinski slučaj. Rusko pravoslavlje više nije vjerodostojan ekumenski partner u očekivanju pročišćenja od putinizma i državne koopcije općenito.

To će imati posljedice u Rusiji, gdje bi rusko pravoslavlje konačno moglo biti u krizi koja ga prisiljava da se oslobodi luđačke košulje koju je nametnuo Staljin 1941. Imat će posljedice u globalnom pravoslavlju, gdje je ogroman utjecaj Rusije (polovica svih pravoslavnih vjernika priča ruski) sada će se radikalno smanjiti. I to je već imalo posljedice u Rimu, gdje se Kirillove brige u ovom trenutku jednostavno ne smatraju vrijednima razmatranja.

To zna i sam patrijarh Kiril. Generacijama je ples Rim-Moskva slijedio dobro izlizani obrazac. Rim bi preuzeo inicijativu; Moskva bi reagirala ogorčeno.

Godine 1988. Ivan Pavao II.  je želio obilježiti tisućljeće krštenja Kijevske Rusije; Moskovski patrijarh Pimen jasno je dao do znanja da nije dobrodošao. (Ivan Pavao je pokazao svoje poštovanje prema svojoj braći Slavenima na istoku poslavši u Moskvu izaslanstvo u kojem su bili kardinal državni tajnik, kao i kardinali nadbiskupi Beča, Varšave, Münchena, Milana, New Yorka, Rige i Hanoja.)

Kirillov skandal će se pokazati kao prepreka evanđelju koja je nanijela tešku ranu globalnom kršćanstvu.

Godine 1991. Ivan Pavao će objaviti “apostolske uprave” za pastoral katolika u Rusiji, a patrijarh Aleksi je reagirao s hladnim bijesom.

Molitve za Rusiju tako uključuju pročišćenje Moskovskog patrijarhata, kako bi Rusija ponovno mogla ponuditi duhovne darove bez kojih univerzalna Crkva nije u potpunosti potpuna.

Ivan Pavao II. bi ponudio da se u Rusiju vrati njihova najsvetija ikona, Bogorodica iz Kazana, koja je izbačena iz Rusije na čuvanje i koja je izronila u Francuskoj prije nego što je stigla u Vatikan. Rusija bi slegnula ramenima i rekla Svetom Ocu da ga može poslati ako želi, ali nije dobrodošao. 2004. je ipak poslao.

Ovaj put? Duhovni imperijalizam je teško osuditi kada blagoslivljate imperijalizam staromodne borilačke vrste.

Kirillov skandal će se pokazati kao prepreka evanđelju koja je nanijela tešku ranu globalnom kršćanstvu. Ipak, od biblijskih vremena nadalje Bog često koristi skandal grijeha i njegove posljedice da pročisti svoj narod.