Mnogo je razloga zašto bi netko mogao pasti u depresiju, svoj život smatrati besmislenim i svakodnevicu teškim teretom. Želim ukratko raspraviti dva široka, ali uobičajena moguća razloga: globalni pogled u kojem je Bog ili vrlo udaljen ili ravnodušno odsutan, i nema vjerovanja niti razmatranja velikodušnih aspekata života kao što su milosrđe, liturgija i molitva. Ovo gledište također ne vjeruje nevidljivim stvarima u životu kao što su smisao, svrha, ljubav, dostojanstvo i opće dobro. Mišljenje da su te transcendentalne stvari samo fikcija postavlja i neizbježno može dovesti do praznine i radikalnog obeshrabrenja.

Drugi je da nije uvjerljivo ili dosljedno iskusio smislen život pouzdane ljubavi, sigurnosti i dubokog poštovanja i/ili da je imao traumatične situacije koje osobu stavljaju u kronični ili epizodni očaj. Taj je očaj često potaknut nedovoljnim razmišljanjem o sebi i odustajanjem od pronalaženja nade i ljubavi za sebe. Postoji takvo iskušenje da se osjećate nevoljeno ili odbačeno, i mirite se s time da ste samo teret sebi i drugima, piše Art Bennet s portala Catholic Exchange.

Naša katolička vjera kontrira ovim dvama gledištima. Naša je vjera zajednica osoba koje su voljene i koje se mogu truditi ljubiti Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom, te ljubiti svoje bližnje kao što, nadamo se, ljubimo i sami sebe. Vjera nas stalno podsjeća na Božju stvarnost punu ljubavi i Njegovu blizinu, kao i na Njegovu ponudu vječnog života u sreći i radosti. Cinici su se uvijek suprotstavljali ovom gledištu, ali Crkva, u svom najboljem izdanju, nikada se ne umara uvjeravati nas da iskusimo Božju velikodušnu ljubav.

Život nije samo guranje Sizifove stijene uz brdo; to je prilika, pa čak i borba za rast koji vodi, uz Božju volju, do beskrajne sreće.

Jedan od uobičajenih lijekova za ove bolesti obeshrabrenja i beznađa koje veliki dio post-neuroznanstvene psihologije (npr. kognitivna bihevioralna terapija i druge) naglašava je ozbiljno sagledavanje naših misli i reakcija kao uzroka našeg očaja i poticanje ljudi da ponovno – promišljaju o njihovom razmišljanju kako bi spriječili pogled na svijet ili sebe koji dovodi do očaja. Ovaj obrazac nazivamo preuokviravanjem (eng.reframing) gdje stavljamo drugačiju perspektivu na probleme našeg života i pokušavamo vidjeti događaje ne kao pokazatelje naše neadekvatnosti, već prilike za rast i prevladavanje.

Kao što nam moderna neuroznanost pokazuje, ako vidimo prepreku kao problem, gnjavažu ili nerazuman zahtjev, to nas tjera da obeshrabrujuće postavimo problem i smanjuje naše mogućnosti samo na borbu, bijeg ili zamrzavanje u mjestu. Ali vrlo je teško, a ponekad i nemoguće riješiti prepreku ograničenu na te tri opcije. Dakle, možemo se više obeshrabriti. Međutim, ako možemo učiniti kao što to čine neuroznanost i mnogi sveci preoblikujući prepreku u izazov koji nam daje priliku za rast, tada naš mozak i duša idu znatno dalje od te tri opcije i omogućuju nam da kreativno vidimo prilike za rasti usred izazova. Uključiti naš osjećaj nade, vjere i ljubavi, čuđenja i prilike, biti uzbuđen zbog mogućnosti rasta i prevladavanja. Život nije samo guranje Sizifove stijene uz brdo; to je prilika, pa čak i borba za rast koji vodi, uz Božju volju, do beskrajne sreće.

Katolička vjera ne potiče nas da bježimo od problema, nego nas podupiru i potiču da stvari gledamo sa stajališta Boga koji je s nama i koji nas ljubi.

Osim što proširuju naše misli, Crkva i moderna psihologija također daju energiju našoj sposobnosti da se osjećamo drugačije i zdravije. Crkva je, u svojoj mudrosti, uvijek emocije smatrala moralno neutralnima. One nisu sami po sebi grješne niti pokazatelji koliko smo loši. Postoje sjajne intervencije s psihološke strane koje nam pomažu prevladati traume koje sužavaju naše emocionalne reakcije i mogu proširiti naše mogućnosti od potaknutih reakcija do odgovora ljubavi i brige ako možemo dobiti pomoć koju može pružiti dobra psihologija.

Katolička vjera ne potiče nas da bježimo od problema, nego nas podupiru i potiču da stvari gledamo sa stajališta Boga koji je s nama i koji nas ljubi. Katolici već 2000 godina mijenjaju okvire: vidimo neprijatelje kao vrijedne naše ljubavi; vidimo užase križa kao svoje spasenje, vidimo kruh i vino kao živo tijelo, krv, dušu i božanstvo Kristovo koje dolazi u naše živote i preobražava nas. Krist je uvijek povezivao iscjeljivanje sa svojom službom ljubavi i mudrosti. Uvijek je odvajao vrijeme da izliječi fizičke bolesti i pomogne nam da izrastemo iz njih i često ih nadiđemo. Stoga je prirodno da se Crkva brine za um, dušu i za sreću i dobrobit ljudi i podržava katoličke projekte mentalnog zdravlja kao što to čini danas.

Iscjeljenje i nada, vjera i rast, povjerenje u Boga i povjerenje u druge ključevi su za prevladavanje očaja i traže od nas da razmišljamo, osjećamo i bavimo se životom kao da nas svake sekunde podržava Bog pun ljubavi. Kraljevstvo Božje još je blizu i još uvijek radosna vijest koja nam pomaže pobijediti depresiju i očaj.