Gubitak kratkoročnog pamćenja, promjene u ponašanju i izraženi emocionalni pomaci zbog gubitka inhibicija tipični su simptomi Alzheimerove bolesti, piše Aleteia. Voljeni se tada suočavaju s mnogim pitanjima, uključujući ona koja se odnose na vjeru: Kako mogu pomoći svojoj voljenoj osobi da zadrži svoje duhovno opredjeljenje? Dr. Eric Kiledjian, gerijatar i specijalist za Alzheimerovu bolest donosi u nastavku nekoliko savjeta o pristupu osobi koja boluje od Alzheimerove bolesti:

Što je potrebno osobi s Alzheimerovom bolešću?

Dr. Eric Kiledjian: Potrebne su osnove. Pažnja drugih, posebno svojih voljenih, i da se prema njima odnosi s poštovanjem. Osoba se brzo suočava s fragmentacijom osobnosti. Na primjer, kada ručaju sa svojom djecom i unucima, a nitko im se ne obraća. U ovom konkretnom slučaju, možete staviti svoju ruku na njihovu, pogledati ih u oči, pitati uživaju li u hrani, kako se osjećaju. Ne obasipajući ih pitanjima, važno je potvrditi njihovu prisutnost, da postoje.

U osnovi, prije svega ono što osoba treba je povjerenje. Naravno, izbjegavamo im vjerovati jer sve zaborave. Ali samo zato što su nepredvidivi ne znači da moramo izgubiti svo povjerenje u njih. To često vidimo u određenim obiteljima.

Stalno govorim obiteljima da ih trebaju poticati bez uznemiravanja. Je li osoba prije voljela rješavati križaljke, ali ih više ne može riješiti? Ako i dalje uživaju, učinite to s njima. To će im pričiniti zadovoljstvo. S druge strane, pod izlikom poticanja njihova pamćenja, natjerati ih da pročitaju novinski članak, a zatim ih ispitivati ​​o tome, osuđeno je na neuspjeh. Ako u tome nema zadovoljstva, nemojte to činiti. Skrbnici i članovi obitelji imaju ključnu ulogu: brižan, topao i umirujući krug oko njih najbolji je lijek.

Što osoba s Alzheimerom doživljava na duhovnoj razini?

To je očito veliki misterij. Ali postoje pokazatelji koji daju naslutiti da se mnogo toga događa. Primjerice, kako se samokontrola smanjuje, neki ljudi, čak i kada se ne mogu sjetiti svog datuma rođenja, mogu spontano početi recitirati Oče naš. Postoji jasan pokazatelj da kroz ove molitve naučene u djetinjstvu ostaje osjetljivost na ono što je Božje.

Međutim, osoba s Alzheimerom sve slabije doživljava Boga. Tu dolazi uloga njihovih voljenih. Kako se autonomija osobe smanjuje – sve do njihovog odnosa s Bogom – njihovi voljeni igraju ulogu učitelja. Ovdje mislim na duhovnu potporu koja se može komunicirati kroz najjednostavnije stvari: recitiranje molitve, pjevanje, paljenje svijeće, činjenje znaka križa.

Možemo li doista govoriti o duhovnom životu?

Naravno, i to sada više nego ikada! Bolest briše brojne filtere, poput racionalnosti. Kao rezultat toga, naše želje – uključujući duhovne – postaju nesputane. Ova duhovna težnja je jasno prisutna. Možda neće uzviknuti: “Trebam biti voljen!” ali njihovo ponašanje (tjeskoba, plač, strahoviti pogledi) može manifestirati tu potrebu. Ako neki oblici vjerske prakse padnu u vodu, sam duhovni instinkt ostaje živjeti.

Tko može pratiti osobu s Alzheimerom u duhovnom životu?

Po mom iskustvu, to je više-manje odgovornost obitelji. Nažalost, osoba postupno prestaje dolaziti na okupljanja i gubi kontakt sa svojom zajednicom, župom ili na neki drugi način. Obiteljski krug — supružnik, djeca — tada mora preuzeti inicijativu s privatnim molitvama. Svećenici osjetljivi na bolest često dobro znaju pratiti ovaj duhovni život. Posebno mislim na bolesničko pomazanje. Nakon smrti voljene osobe, rođaci su mi često pričali kako su redovito zajedno molili Oče naš dok je bolest napredovala. I svi mi govore koliko su mogli osjetiti radost svojih voljenih.

Kako mogu pomoći osobi s Alzheimerom na duhovnoj razini?

Duhovne potrebe ljudi dobrog zdravlja uključuju razne vrste aktivnosti i izbora: susret s prijateljima na misi, odlazak u drugu župu koja im više odgovara, itd. Za one s Alzheimerom, njihove potrebe su mnogo jednostavnije, jasnije. Ali ljubav je primarna. Toliko da, čak i ako dolazi od profesionalnog njegovatelja, jednako je korisno kao da dolazi od člana obitelji. To često šokira voljene koji osjećaju neku vrstu emocionalnog natjecanja – a opet, to je istina. Postupno, osoba više ne zna tko je; to je pozornost i kontakt s drugima koji održavaju njihovo postojanje. To je možda više pitanje emocionalne potrebe, ali je povezano s duhovnom potrebom.

Voljena osoba djeluje kao neka vrsta posrednika između Boga i osobe s Alzheimerom, uvjeravajući ih da još uvijek postoje u Božjim očima. Njihova je odgovornost ohrabriti osobu na duhovnoj razini. Bilo bi pogrešno čekati da vaša voljena osoba preuzme inicijativu. Bog je prisutan svugdje gdje postoji empatija i sebedarje. Jedan od načina privlačenja osobe na duhovno tlo je odvojiti vrijeme za nju: davanje sebe je način da osoba osjeti Božju prisutnost.

Čim je netko brižan i pažljiv, postaje duhovni posrednik. Kad je vjernik u pitanju, trebamo preuzeti inicijativu i izraziti stvari, govoriti o Bogu. Može biti vrlo jednostavno: na primjer, pitanjem: “Želite li da zajedno izmolimo Oče naš?” Ali pazite da pitanje ne odaje nikakvu zabrinutost s vaše strane. Neki supružnici odu malo predaleko: zabrinuti da njihov supružnik više ne moli, pokušavaju ih prisiliti da idu na misu. Duhovno posredovanje mora uvijek ostati dobrohotno.

Također bih trebao naglasiti da skrbnik mora znati kako napuniti vlastite baterije ako želi biti izvor podrške. Živjeti s ovom bolešću vrlo je težak teret. I nitko to ne prolazi sam. Jedna od najboljih stvari koje svi možemo učiniti za osobe s Alzheimerovom bolešću jest pružiti podršku članovima njihove obitelji i skrbnicima.