Dragocjeni rukopisi iz prvih kršćanskih vremena dugo su bili skriveni u podu samostana Deir al-Surian u Egiptu, a posljednjih se godina zahvaljujući Levantinskoj zakladi radi na njihovoj konzervaciji i očuvanju, piše  Vatican News.

Deir al-Surian (samostan Svete Marije Majke Božje) jedan je od najstarijih samostana poznatih modernome svijetu; pretpostavlja se da je osnovan u 6. stoljeću poslije Krista. Zapravo, jedan je to od četiriju samostana koji su preživjeli ‘zub vremena’ od oko 600 izgrađenih između 3. i 6. stoljeća. Tijekom godina Deir al-Surian, u pustinji Nitria blizu Aleksandrije u Donjem Egiptu, nastanjivale su razne samostanske zajednice s istoka i Etiopije, ali prije svega iz Sirije.

Matej, Abraham i Teodor, trojica sirijskih redovnika iz 9. st, imali su zadatak uspostaviti prvu knjižnicu na ovomu mjestu koja je trebala skupljati kršćanske rukopise. U 10. stoljeću knjižnica je obogaćena s 250 rukopisa koje je opat Mojsije iz Nisbija donio s petogodišnjeg putovanja u Bagdad. Od tada je samostan Deir al-Surian sačuvao najstarije kršćanske spise na koptskom, sirijskom, arapskom i etiopskom jeziku, kao i djela ranih crkvenih otaca, poput svetog Ivana Zlatoustog i Grgura iz Nise.

Ovi jedinstveni, iznimni rukopisi vrlo su dugo ostali ‘tajni’, sve dok u 18. i 19. stoljeću posjetitelji nisu ukrali neka od djela; nekolicina ih se danas nalaze u vatikanskoj knjižnici, budući da su darovani papi Klementu XI., dok su drugi završili u britanskoj knjižnici. Kako bi zaustavili to rasipanje, monasi Deir al-Suriana zatvorili su i zapečatili svoju knjižnicu. Svijet ga je, potom, nakon više od stoljeća zaboravio, sve dok 1990-ih nisu započeli restauracijski radovi.

Deil al.Surian / Foto: Wikipedia (Lumen roma)

Ulomci rukopisa ispod poda samostana

Bibliotekar Abouna Bigoul bio je na putu do ‘kipa’, utvrđene četvrtaste kule samostana, kada je ispod poda tijekom obnove ugledao fragmente rukopisa. Neki od tih rukopisa su u vrlo lošem stanju, jer su stoljećima bili pod nogama redovnika. Abouna Bigoul je knjižničarski svećenik i stoga je apsolutno svjestan vrijednosti koju imaju zbirke samostana, ali osobno nije stručnjak, niti zna kako obnoviti te dragocjene stranice ili drevne tekstove koje one sadrže i koje apsolutno moraju biti očuvane od uništenja. Stoga se obratio Elisabeth Sobczynski, konzervatorici u Londonu ovim riječima: „Gospođo, otkrili smo fragmente vrlo starih rukopisa u ruševinama tajne sobe čiji se pod srušio. Istraživači koji su radili na freskama u našoj crkvi su mi preporučili Vas. Želite li doći i pomoći nam? Ja sam samo knjižničar, ne znam što učiniti … ”

Elisabeth, koja je u čudu nekoliko puta pročitala poruku, iznenađena što je izbor pao baš na nju, pošla je u Egipat i u pustinji upoznala knjižničara u njegovu samostanu.

U početku samostansko vijeće nije imalo povjerenja. Elisabeth je morala pričekati nekoliko dana bez da je vidjela knjigu, dok joj knjižničar – petog dana – nije uručio ogroman set ključeva. Čim su zajedno stigli do vrata knjižnice, Abouna Bigoul otpečatio je vrata koja su, otvorivši se, podigla oblak prašine, nakon čega je Elisabeth otkrila pravo blago: “Bio je to jedinstveni trenutak u mom životu”, reći će kasnije,  “neusporediva emocija”; na svoje zaprepaštenje ugledala je 1.200 svezaka. 2005. godine jedan je fragment privukao njezinu pažnju, jer nosi datum: „Studeni 411.“. Savršeno očuvana posljednja stranica sveska koji je završio u Britanskoj knjižnici dragocjeni je rukopis koji sadrži tekstove iz doba antičke Grčke na sirijskom jeziku. Na toj posljednjoj stranici, naime, nalazi se popis imena kršćana koje je perzijski kralj progonio i ubio. Ovaj je popis sastavljen na preporuku sirijskog biskupa Marute kako bi se častila uspomena na mučenike. Na dnu stranice, na ulomku pronađenom u Deir al-Surianu, Maruta se potpisuje svojim imenom i bilježi datum. Ovaj ‘potpis’ čini tu stranicu najstarijim kršćanskim tekstom s određenim datumom.

Postoje još na deseci sličnih anegdota. Samo otkrivanje rukopisa je priča za sebe, a ono što oni sadrže priča našu povijest i potrebno je učiniti sve da se oni spase.

Foto: Screenshoot YouTube ‘Deir al-Surian: il salvataggio dei manoscritti cristiani’

Levantinska zaklada

Elisabeth Sobczynski bila je opčinjena, no njezina su sredstva bila ograničena. Sama nije mogla nahraniti doli svoju strast i znatiželju. Ipak, silno je željela da se ta neprocjenjiva književna i kršćanska baština preda budućim naraštajima; nije mogla zamisliti da jedno od dvaju Ivanovih najstarijijih cjelovitih pronađenih evanđelja prevedenih na koptski jezik propadnu.

Za pokretanje dobre konzervatorske kampanje bilo je potrebno prikupiti sredstva, stoga je Elisabeth osnovala Levantinsku zakladu koja je dobila potporu princa Charlesa; odmah su pronađeni donatori i kampanja je mogla započeti.

Tako je do danas obrađeno 130 rukopisa i 300 fragmenata, posebno zahvaljujući velikodušnosti Britanskog vijeća i Britanskog odjela za digitalnu kulturu, medije i sport koji su podržali Levantinsku zakladu i tako im omogućili očuvanje 22 kodeksa. I premda ne treba tretirati sva djela, stotine će drugih morati proći kroz stručne ruke tima konzervatora angažiranih u ovoj avanturi. Prošle godine, zbog pandemije, kampanje su obustavljene, no trebale bi se nastaviti 2022. godine. Elisabeth će morati ponovno pokrenuti donatore kako bi financirala sljedeće kampanje; pandemija je sigurno neće zaustaviti…

Za buduće generacije

Ove je godine Zaklada preuzela obvezu podučiti najmlađe kako je povijest mogla ‘putovati’ sve do naših dana te je pokrenula pedagoški projekt pod nazivom ‘Čuda Pisama’, odnosno priču o stvaranju drevnih knjiga ili ‘kodeksa’. Uz pomoć videozapisa namijenjenog djeci između 9 i 11 godina na engleskom i arapskom jeziku, a koji je namijenjen učiteljima u osnovnim školama u Egiptu i drugdje, kao i za one koji vode obrazovne programe u muzejima i knjižnicama, Zaklada namjerava podići svijest o povijesnoj važnosti pisanja i ilustrirati kako se rađa jednostavna bilježnica, koristeći koptske tehnike uvezivanja koje su osnova stvaranja knjiga od 1. stoljeća.