„Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja. Bio sam pozvan na jedan fantastičan događaj: masterclass s najboljim svjetskim čelistom – Yo-Yo Ma u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall”, prisjeća se fra Jozo Grbeš, kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za SAD i Kanadu.
Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu i New Yorku, Yo-Yo Ma nastupao je s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet pruža. Ima obitelj, suprugu i dvoje djece, prekrasan čovjek, glazbenik, umjetnik… Bila mi je čast susresti ga, piše fra Jozo Grbeš za portal Dijaspora čiji tekst donosimo u cijelosti.
Te večeri podučavao je troje mladih čelista genijalaca. Između ostalih im je rekao: „Možete savršeno znati note i savršeno odsvirati komad koji je pred vama, ali ako ne stavite u tu glazbu sebe, onda ona nije ništa.”
Učio ih je kako je glazba govor i kako se u nju treba uživjeti i pitati se što čuju oni koji slušaju. Iz njihove perspektive treba pristupati djelu koje se svira. Na pitanje kako to on čini, odgovara: „Ja najprije ispitujem tu glazbu zašto je napisana i koju poruku želi prenijeti. Svaka glazba ima svoju priču. Kada to sve shvatim, onda tek uzimam čelo i vježbam. To je i najlakši dio.”
Očito da je gospodin Yo-Yo Ma čovjek velike duše. Razumije jako dobro da duša i glazba idu zajedno. Zato je on i velik.
Međutim, nešto još zanimljivije dogodilo mi se dok sam dolazio u Chicago Symphony Hall. Parkirao sam automobil. Dok sam uplaćivao parkiralište na obližnjem automatu, ubacivao sam sitniše koje sam imao u jednoj maloj torbici. Žureći se, nekoliko sitniša je ispalo i odzvanjalo pločnikom. Tada niotkuda čujem glas koji veli: „Ne brini, ja ću ih pokupiti.” Okrenem se i s osmijehom pogledam čovjeka. Beskućnik sjedi na kamenom cvjetnjaku i smije mi se. Završio sam uplatu i prišao mu. Vadio sam sitniše iz torbice i stavljao njemu u ruku. On je samo govorio: „Wow, wow…”
Kada sam sve ispraznio, kažem mu, možeš li ih sada ponovno sve ubaciti u ovu moju torbicu. On me zbunjeno pogledao i ipak to učinio. Kada je sve ubacio, dao sam mu i sitniše i torbicu. Osmijeh od uha do uha. Zahvalan. Vidim mu križ na prsima. On ne zna tko sam ja. Pitam ga što je to, a on mi s još većim osmijehom odgovori: „Jesus. I love Jesus (Isus. Volim Isusa)”.
Pitam ga zašto voli Isusa, a oni mi odgovara: „Without him I wouldn’t be here (Bez njega ne bih ni bio ovdje)”. Rastali smo se osmijehom. Dok sam odlazio ponovio je još jednom: „I love Jesus!”
On je našao svog Isusa i njemu je dovoljno. Isus traži druge ljude za njega. Uvijek mu nekoga pošalje. Njemu su susreti život! A život Krist!
Svaki susret nas mijenja i svaki život nam nudi mudrost!