Povodom 38. obljetnice ubojstva bl. Jerzyja Popiełuszkog, poljskoga katoličkog svećenika, kojega su 1984. mučki ubili službenici tajne službe Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Poljske, prisjećamo se ovoga prijatelja običnih vjernika i borca za slobodu vjere.
Blaženi Jerzy (Juraj) Popiełuszko (Okopy, 14. rujna 1947. – Włocławek, 19. listopada 1984.) bio je poljski katolički svećenik i mučenik. Ubili su ga službenici poljske tajne službe, a blaženim je proglašen 2010. godine, donosi stranica njemu posvećena.
Jerzy je rođen u zabačenom selu Okopy nedaleko Suhowole. Roditelji su mu bili poljoprivrednici. U tom skromnom okruženju u njemu se rodilo svećeničko zvanje. Nakon mature, 1965. stupa u Više bogoslovno sjemenište u Varšavi. Od 1966. do 1968. služio je vojni rok u posebnoj jedinici za bogoslove u Bartoszycama. Podsjetimo, regrutacija bogoslova u vojsku (protivno ugovoru Države i Crkve iz 1950. godine) bio je jedan od načina zlostavljanja Crkve i “nepokornih” biskupa od strane komunističkih vlasti.
Plan je bio, dobro promišljenim sustavom indokrinacije, koju je vršio pomno odabrani časnički kadar, uvjeriti bogoslove da napuste teološki studij i bogosloviju.
Iako boležljiv, nastavio je služiti kao svećenik
Bogoslov – vojnik Jerzy Popiełuszko odlikovao se velikom hrabrošću u obrani svojih uvjerenja, zbog čega je bio izložen čestom maltretiranju. Nakon povratka iz vojske Jerzy se teško razbolio. Od tada će ga neprestano pratiti različiti zdravstveni problem. Konačno je zaređen za svećenika po rukama kardinala Stefana Wyszyńskog u Varšavi 28. svibnja 1972. godine. Svećeničku službu vršio je u župama Presvetog Trojstva u Zabkima i Majke Božje Kraljice Poljaka u Aniniu te u Župi Djeteta Isusa u Żoliborzu.
U dušobrižničkom radu posebno se zalagao za djecu i mlade.
Nažalost, bolest ga je sve više mučila. U siječnju 1979. pozlilo mu je za vrijeme sv. Mise. Nakon višetjednog boravka u bolnici, više se nije vratio redovitoj službi župnog vikara. Godinu dana djelovao je u dušobrižništvu studenata i vodio seminare na Fakultetu (Akademsko dušobrižništvo sv. Ane).
Krajem 1978. imenovan je dušobrižnikom (tzv. srednjeg) medicinskog osoblja za koje je svaki mjesec slavio sv. Misu u kapelici Res Sacra Miser. Posljednje mjesto djelovanja vlč. Jerzyja, od 20. svibnja 1980., bila je župa sv. Stanislava Kostke. Osim pastorala medicinskih djelatnika, od kolovoza 1980. angažirao se i u pastoralu radnika koji je tada nastajao. Godine 1981. imenovan je biskupijskim povjerenikom za pastoral zdravstvenih djelatnika i kapelanom Doma zaslužnih zdravstvenih djelatnika.
Prijelomni trenutak u životu vlč. Jerzyja bio je u nedjelju 31. kolovoza 1980. godine.
Delegacija radnika željezare koji su bili u štrajku moli kardinala Wyszyńskog da im pošalje svećenika u željezaru. Primasov tajnik došao je u crkvu sv. Stanislava Kostke i zamolio vlč. Czarnotyja da pođe onamo. Kako se ovaj pripremao za svetu Misu, umjesto njega javio se vlč. Popiełuszko.
Prijateljstvo s radnicima
Ovako se vlč. Jerzy sjeća toga dana: “Taj dan i tu sv. Misu neću zaboraviti do kraja života. Išao sam onamo s velikom tremom. Već mi je sama ta situacija bila potpuno nova. Što će me dočekati? Kako će me primiti? Hoću li imati gdje odslužiti sv. Misu? Tko će čitati? Tko će pjevati? Ta, danas bi se moglo činiti naivna pitanja, mučila su me na putu prema tvornici. Došavši pred tvornicu doživio sam prvo veliko iznenađenje. Mnoštvo ljudi – istovremeno nasmijanih i uplakanih. Prolomio se pljesak. Pomislio sam da me netko važan prati.
Pa ipak, bio je to pljesak u znak pozdrava prvom svećeniku u povijesti te tvornice koji je prekoračio njezin prag. Ovako sam pomislio u sebi – to je pljesak za Crkvu, koja je trideset godina ustrajno kucala na vrata tvornice.
Moj strah bio je neopravdan. Sve je bilo pripremljeno: oltar na sredini tvorničkog trga. I križ, koji je poslije postavljen na ulazu i svjedočio teškim danima, a stoji i dan-danas okružen uvijek svježim cvijećem. Bila je tu čak i improvizirana ispovjedaonica. Našli su se i čitači. Trebalo je čuti te muške glasove, koji često nisu birali riječî, a sada su pobožno čitali svete tekstove. Iz tisuću grla zaorio se gromki glas: pokazalo se da znaju i pjevati puno ljepše nego u crkvama.”
Od toga je dana započelo prijateljstvo radnika željezare i vlč. Jerzyja. Svake je nedjelje u 10 sati s njima slavio svetu Misu, a redovito se svakoga mjeseca susretao s radnicima. Organizirao je svojevrsnu “školu” za radnike. Vodio im je kateheze. Ciklusima predavanja nastojao ih je u mnogome poučiti: poljskoj povijesti i književnosti, socijalnom nauku Crkve, pravu, ekonomiji, pa čak i umijeću pregovaranja.
Katolička Crkva u obrani kršćanstva i univerzalnih vrjednota
Tijekom razdoblja vojne hunte u Poljskoj (1981. – 1983.), kada se komunistička vlast borila protiv sindikata Solidarnost, Katolička Crkva bila je jedina snaga koja je mogla podići svoj kritički glas u propovijedima na misnim slavljima. Homilije i propovijedi oca Popiełuszka redovito je prenosio Radio Slobodna Europa, što mu je donijelo određenu popularnost i u drugim zemljama.
Međutim, njegove ga aktivnosti izlažu napadima vlasti. Zastrašivanje svećenika omiljenog u puku bilo je sve učestalije.
Počele su stizati i prijetnje smrću. U dva navrata mu je provaljeno u stan, automobil mu je bio pod stalnim nadzorom, a nešto kasnije je i potpuno razbijen. Jednom su mu nepoznati počinitelji podmetnuli i eksploziv u stan.
Crkvene vlasti neprestano su primale službena pisma s optužbama da propovijedi u crkvi sv. Stanislava Kostke “štete interesima Narodne Republike Poljske”. U rujnu 1983. državna odvjetnica Anna Jackowska pokrenula je istragu o zlouporabi slobode savjesti i vjere na štetu NR Poljske, a 12. prosinca vlč. Jerzy prvi je put i optužen.
Policijska ispitivanja, klevete, hapšenja
Time je započelo izuzetno teško razdoblje njegova života. Od siječnja do lipnja 1984. ispitivan je 13 puta. Jednom je i uhićen, pa pušten nakon intervencije crkvenih vlasti. Svo to vrijeme pratila ga je molitva i pomoć vlč. Teofila Boguckog, varšavskih biskupa te prijatelja i župljana. Posebno teške napade doživio je u klevetničkoj kampanji koju je protiv njega, pod pseudonimom Jan Rema, vodio tadašnji Vladin glasnogovornik Jerzy Urban.
Poljsko Ministarstvo unutarnjih poslova zaprijetilo je vlč. Popiełuszku i pozvalo ga na šutnju. Dana 13. listopada 1984. godine preživio je prvu, namještenu, prometnu nesreću. Šest dana kasnije, 19. listopada, na povratku iz pastoralne službe, trojica službenika tajne policije Ministarstva unutarnjih poslova ilegalno su ga privela i ubila, a njegovo tijelo pronađeno je 30. listopada u vodama rijeke Wisle, blizu Włocławeka.
“Krv mučenika sjeme je novih kršćana”
Obavijest o mučkom ubojstvu izazvala je nerede u Poljskoj, a počinitelji: kapetani Grzegorz Piotrowski, Leszek Pękala, Waldemar Chmielewski i pukovnik Adam Petruszka – proglašeni su krivima te osuđeni na zatvorsku kaznu u trajanju od 25 godina. Međutim, samo nekoliko godina kasnije amnestirani su.
U posljednjem ispraćaju vlč. Jerzyja 3. studenog sudjelovalo je više od 400.000 ljudi, uključujući čelnika Solidarnosti Lecha Wałęsu. Popiełuszkov je grob postao hodočasničko mjesto i odredište brojnih hodočasnika iz Poljske i inozemstva.
Dana 14. srpnja 1987. i papa Ivan Pavao II. pomolio se na njegovom grobu. Katolička Crkva započela je postupak beatifikacije 1997. godine. Svečana Misa proglašenja blaženim vlč. Jerzya Popiełuszka, uz nazočnost njegove majke, proslavljena je u Varšavi 6. lipnja 2010. godine, na Trgu maršala Piłsudskog.
Daj, Bože, i nama više ovakvih svećenika!