Prigodom obljetnice raspuštanja logora, koji se dogodio 27. siječnja 1945., direktor memorijalnog centra Auschwitz-Birkenau Pyotr Cywinski razgovarao je s Vatican Newsom, istaknuvši kako je ovo među posljednjim velikim obljetnicama koji će se obilježiti s preživjelima, koji su danas već u poodmakloj dobi. ”Htjeli smo da u središtu ove obljetnice budu oni koji su preživjeli”, rekao je Cywinski.

Bio sam jedan od najmlađih koju su preživjeli, što znači da sam jedan od posljednjih ovdje.

”Trudim se većinu vremena zaboraviti Auschwitz i sve razloge zbog koje imam tetovažu na ruci”, rekao je jedan od preživjelih, Mike Borenstein, koji je bio u logoru do samog oslobođenja. ”Bio sam jedan od najmlađih koju su preživjeli, što znači da sam jedan od posljednjih ovdje. Osjećam odgovornost da budem na 75. obljetnici kako bih rekao: ‘bio sam tamo. Preživio sam. Ne smijemo zaboraviti ono što se dogodilo u Auschwitzu’. Mislim da je važno pokazati snagu židovskog naroda i moć optimizma. Stajat ću tamo s jednim od svojih dvanaestero unučadi. Moj život je dobar”.

Za vrijeme II. svjetskog rata u Auschwitz je deportirano više od 1,3 milijuna ljudi, a u kampu, kojim su upravljali nacisti, ubijeno je više od 1,1, milijuna, među njima i sv. Maksimilijan Kolbe i sv. Edith Stein.

”Otac Kolbe nikad se nije tužio. Molio je glasno tako da su ga njegovi drugovi mogli čuti i moliti zajedno s njime. Otac Kolbe je umro poslije dva tjedna, 14. kolovoza 1941. Kako je za esesovce ta njegova agonija trajala predugo, prekinuli su je injekcijom karbonske kiseline. Otac Kolbe je posjedovao dar tješenja ljudi. Njegovi drugovi u zatvoru upadali su u beznađe, vikali su, čak i proklinjali. Ipak, kad im je otac Maksimilijan Kolbe upućivao riječ, umirivali su se i mirili se s okrutnom sudbinom”, svjedočio je logoraš Bruno Borgowiec, koji je morao čistiti Kolbeov bunker.

Svi smo pozvani odvojiti trenutak molitve i prisjećanja

Papa Franjo se prisjetio tragičnih događaja u Auschwitzu u nedjeljnom Angelusu. Naglasio je kako pred ovom tragedijom ne smijemo ostati ravnodušni te smo dužni ga se prisjećati. ”Svi smo pozvani odvojiti trenutak molitve i prisjećanja, izgovarajući u našim srcima: nikad više!”, rekao je Papa. Na tom je tragu u jednome govoru također istaknuo kako ”ako izgubimo pamćenje, uništavamo našu budućnost”.

Bojimo se budućnosti.

Cywinski se složio s Papom, rekavši kako nas prisjećanje na teška vremena može dovesti do sazrijevanja i spremnosti da se počinjemo suočiti sa zahtjevima vremena. Naglasio je i kako je pamćenje bitno zbog rastuće ksenofobije, populizma i anti-semitizma u današnjem društvu. ”Ne shvaćamo brze promjene koje se odvijaju u današnjem društvu. Bojimo se budućnosti”, rekao je Cywinski. Iz tog straha postajemo zatvoreni u sebe, postajemo sebični i živimo u napasti da postanemo ravnodušni prema onome što se događa u svijetu.

Upravo zato što je važno prisjećati se ovih događaja kako bi mogli sagledati budućnost, Cywinski je naglasio i važnost obrazovanja, koji se nije promijenio već 30 godina, unatoč velikim društvenim promjenama.

Poslijeratne generacije o Auschwitzu znaju primarno zahvaljujući svjedočanstvima preživjelih.

Oni koji su preživjeli tragedije u Auschwitzu je sve manje, iako su brojna njihova svjedočanstva ostala zabilježena. ”Poslijeratne generacije o Auschwitzu znaju primarno zahvaljujući svjedočanstvima preživjelih. Oni su zaslužni i za osnivanje memorijalnog centra nakon rata, pišući povijest koja je postala temeljna za naše pamćenje i prisjećanje”, rekao je jednom prigodom. Cywinski je također upozorio na opasnost lažnih svjedočanstava o logoru i holokaustu, koji mogu biti opasni i utjecati na našu percepciju.

 Tiha molitva može biti bolji odgovor od raznih govora.

Prisjetio se i posjeta pape Franje u logor 2016. ”Meni je osobno bilo jako dirljivo”, svjedočio je Cywinski, istaknuvši koliko je značila Papina tiha molitva. ”To je bio pokazatelj da tiha molitva može biti bolji odgovor od raznih govora”, zaključio je.