Budi dio naše mreže

Stari grad Dubrovnik - slojevitost baštine i spretni sklad

Stari grad Dubrovnik upisan je 1979. na UNESCO-ovu Svjetsku listu po trima tadašnjim visokim kriterijima: univerzalne iznimne vrijednosti, integriteta i autentičnosti. Dio bogate spomeničke baštine su povijesna jezgra grada sa Stradunom, Kneževim dvorom, Crkvom sv. Vlaha, Katedralom Gospe Velike, Palačom Sponza, Orlandovim stupom te zanimljivim povijesnim crkvama i gradskim uličicama. Grad je to jedinstvene kulturne i političke povijesti, o kojoj nam je emisiji HKR-a Kulturni biseri Hrvatske govorio član Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.

/ Vesna Bihar

 Kako se i kada Dubrovnik razvio u grad bez kojeg je danas nezamisliva kulturna povijest svijeta?

Iako se stoljećima pripisivala povijest da je grad nastao nakon razaranja Epidauruma u 7. stoljeću, arheološka istraživanja provedena 80-ih godina 20. stoljeća dokazala su da je grad nastao oko kasnoantičke luke, današnje gradske luke, još u razdoblju kasne antike. U tim arheološkim istraživanjima, ispod današnje barokne katedrale pronađena je romanička katedrala, a ispod nje pronađena je tzv. bizantska katedrala koja je svojom veličinom i svojim karakteristikama pokazala da je grad Ragusium koji je prethodnica grada Dubrovnika, već u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka bio ozbiljno naselje. Nastanak Dubrovnika vezuje se uz postupno odumiranje antičkog Epidaura i postupno izrastanje Ragusiuma na mjestu današnjeg Dubrovnika. Međutim, to nije bilo ni izdaleka tako dramatično kao što je to smatrala starija historiografija da je to bio “bijeg iz Epidaura – današnjeg Cavtata u Ragusium – današnji Dubrovnik”, već je antički rimski grad Epidaur kroz stoljeća pomalo odumirao, a Dubrovnik – Ragusium je nastajao. On je nastao oko luke, budući da se nalazi na važnom plovnom putu uz istočno-jadransku obalu i, naravno, da mu je dodatan impuls dao dolazak Slavena u razdoblju ranoga srednjeg vijeka.

Kao što je poznato, Dubrovnik je u srednjem vijeku prvo priznavao bizantsko vrhovništvo da bi od početka 13. stoljeća priznavao vrhovnu mletačku vlast, koje se definitivno oslobodio 1358. godine koja je ključna u povijesti Dubrovnika. Ta je godina označila put prema potpunoj dubrovačkoj samostalnosti koja je potrajala sve do početka 19. stoljeća. Naravno, Dubrovnik je na toj zemljopisnoj dužini i širini na kojoj se nalazi, na sjecištu puteva i morskih i kopnenih te okruženja naroda i država, pokušao izvući najbolje što mu je bilo pruženo. To nije bila nimalo ugodna pozicija, ali istodobno, bila je i vrlo plodonosna zato što su Dubrovčani bili prisiljeni postati sposobni trgovci, pregovarači i diplomati. Dakle, to je bila njihova uvjetovanost pa je ostala zabilježena i jedna duhovita anegdota kad im je jednom prilikom na osmanskom dvoru prigovoreno da su prevješti diplomati, odgovorili su: “Oprostite, nismo krivi mi, kriva je geografija.”

Stara gradska jezgra, Dubrovnik / Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Svoju samostalnost Dubrovnik doživljava nastankom Dubrovačke republike koja postaje trgovačka sila Mediterana. Što je u  spomeničkoj baštini najdragocjenije što je iznjedrila Dubrovačka republika?

Dubrovačka republika osamostalivši se uglavnom nakon sredine 14. st., iako je tada još neko vrijeme bila pod vrhovništvom Ugarsko-hrvatske države, postala je zaista prava trgovačka sila Mediterana. To je doba najveće teritorijalne, gospodarske i kulturne ekspanzije Dubrovnika i nije ni čudo da starija historiografija 15. i 16. stoljeće nazivaju “zlatno doba Dubrovnika”. Naš današnji pogled na Dubrovnik i dubrovačku povijest pokazuje da su i druga stoljeća bila zlatno doba, samo u drugim okolnostima i na drugi način. Dovoljno je prisjetiti se zaista herojske borbe Dubrovčana da sačuvaju samostalnost i svoj grad nakon potresa 1667. i razdoblja obnove grada, pa da shvatimo da je i to bilo zlatno doba.

Teško je reći što je najdragocjenije što je iznjedrila Dubrovačka republika u kulturnoj baštini. Postoje pojedinačni spomenici koje treba istaknuti kao što je Knežev dvor, Katedrala Gospe Velike ili Franjevački samostan Male braće, međutim, usudio bih se reći da je možda i važnije, ono što nam je ostalo, a to je urbanizam, odnosno taj gradotvorni element koji Dubrovnik posjeduje. Dubrovnik nije samo stari grad, to je i Cavtat i Ston i čitav teritorij koji je promišljen kao cjelina. U jednoj knjizi naš poznati profesor urbanist rekao je da je Dubrovnik sa svojim teritorijem “prava urbanistička početnica”. Naime, u njemu se može naći sve: od male kuće do palače ili crkve. Na tako malom prostoru može se naći cijeli dijapazon urbanističkih i arhitektonskih oblika i ambijenata. Osim urbanizma, upravo je taj kulturni krajolik koji nam je ostao iza starih Dubrovčana, poput recimo renesansnih ljetnikovaca Rijeke dubrovačke, koji sami za sebe čine tu kulturu ladanja i ladanjskih građevina i ambijenata te predstavljaju poseban doprinos naše hrvatske kulturne baštine europskoj baštini ladanjske arhitekture. Nažalost, upravo su ambijenti i kulturni krajolik ono što je i najčešće napadnuto, bilo suvremenom urbanizacijom, bilo pogrešno shvaćenom urbanizacijom. O tome posljednjih godina, pa i desetljeća svjedoči Gruški zaljev i zaljev Rijeke dubrovačke kao najbolji, odnosno, najgori primjer.

Stara gradska jezgra, pogled sa Srđa na katedralu /Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Dubrovčani su čuvali slobodu trgovačkim i diplomatskim vezama, ali i jakim obrambenim zidinama te tvrđavama. Znamo da je Dubrovnik imao i vodovod među prvima u Europi i to 500 godina prije Zagreba!? Po čemu je još Dubrovnik prednjačio tada i u čemu se do današnjega dana ističe u svijetu?

Kada govorimo o tome u čemu su stari Dubrovčani prednjačili i što nam je ostalo kao baština kojom se ponosimo, najčešće se govori o urbanizmu, zidinama, tvrđavama, crkvama, palačama, ljetnikovcima, arhitekturi i vizurama koje su zaista spektakularne. Naravno, ponekad se govori i o književnosti i znanosti, o Držiću, Gunduliću, Palmotiću, o Marinu Getaldiću i Ruđeru Boškoviću međutim, Dubrovnik je puno više. Ta je baština iznimno velika i na duhovnom planu i na umjetničkom planu. Postojala je tu i renesansna slikarska škola i barokna književnost. A treba spomenuti i to da je Dubrovačka republika već 1416. donijela Zakon o zabrani trgovanja robljem, nazvavši trgovanje robljem nečim sramotnim i potpuno nečovječnim. Zaista, vrlo rana zabrana trgovanja robljem, a dvadesetak godina kasnije, 1432. dubrovačka Vlada donosi Odluku o osnutku sirotišta za nezbrinutu djecu. To je bila državna ustanova koja je skrbila o siročadi, o njihovom životu i odgoju. A stoljeće ranije, već sredinom 14. stoljeća, postojao je Domus Christi, dom ili hospicij za starije osobe bez odgovarajuće skrbi. Inače, spomenimo kao zanimljivost i to da taj dom Domus Christi i dan danas postoji u povijesnoj jezgri Dubrovnika.

Naravno, često se govori i o renesansnom vodovodu koji je izgrađen u prvoj polovici 15. stoljeća uz pomoć jednog napuljskog inženjera Onofria delle Cave koji je jednim akvaduktom zaista na inženjerski ingeniozni način doveo tekuću pitku vodu iz okolice u grad. Sve to pokazuje i nekakav duhovni život starih Dubrovčana, njihova životna načela budući da je zabrana trgovina robljem iz 1416. godine zaista prva u Europi ili među prvima u Europi. Ono što je danas posebno aktualno je činjenica da su Dubrovčani prvi u Europi ili među prvima 1377. godine uveli sanitarne propise, odnosno, uveli su izdržavanje karantene za putnike koji su dolazili iz udaljenih krajeva, odnosno iz krajeva za koje se smatralo da bi mogli biti zaraženi nekim zaraznim bolestima. Oni su prije ulaska u sam grad morali izdržati 40 dana, po tome je  tom broju 40 (tal. quaranta) karantena i dobila ime.

Velika Onofrijeva česma / Foto. Grgo Jelavić/PIXSELL

Kroz povijest, Dubrovnik je uspio sačuvati svoje povijesne građevine i njegove ljepote, brojne barokne, renesansne crkve i palače. Koje su od njih turistima danas najprivlačnije?

Dubrovačke građevine potječu iz gotovo svih stoljeća, dakle od srednjega vijeka pa sve do 19. stoljeća. Najpoznatije su renesansne i barokne građevine na prvom mjestu. To su neke atrakcije koje su zanimljive ne samo posjetiteljima, nego i našim domaćim ljudima. To su: Knežev dvor kojemu je sadašnji oblik iz sredine 15. stoljeća s jednom baroknom obnovom, zatim renesansna palača Sponza u kojoj danas smješten Državni arhiv, jedan od najvažnijih arhiva na Mediteranu.  Jedan naš povjesničar književnosti rekao je da je to zapravo prava “republika od papira”. Naravno, tu je i gradski zvonik sa Zelencima i s velikim zvonom, zatim  Katedrala Gospe Velike barokna trobrodna bazilika koja je izgrađena na mjestu stare dubrovačke katedrale koja je srušena u potresu 1667., zatim lijepa barokna crkva svetog Vlaha i, naravno, tu su dva klaustra: franjevački klaustar i dominikanski klaustar, svaki na svom kraju grada, jedan na istočnom, drugi na zapadnom. To su najprivlačnije točke koje su uvijek u fokusu posjetitelja. Međutim, Dubrovnik ima i ambijente koji, iako možda nisu toliko popularni, jednako su atraktivni, a možda u ovim vremenima kada je grad zaista preplavljen posjetiteljima, postaju sve zanimljiviji i atraktivniji.

Kada govorimo o svjetskoj spomeničkoj baštini, što upis na UNESCO-ovu listu znači za sam Dubrovnik, ali i za Hrvatsku?

Upis na Listu svjetske baštine koji se dogodio 1979. godine za Dubrovnik i Hrvatsku i tadašnji državu značio je zaista jako puno. Naime, Socijalistička republika Hrvatska tada je prijavila tri lokaliteta: to je povijesna jezgra Dubrovnika, povijesna jezgra Splita i Plitvička jezera i sva tri su upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine. UNESCO-ov popis svjetske baštine uspostavljan je svega nekoliko godina prije, tako da su zapravo Split, Dubrovnik i Plitvička jezera bili prvi naši lokaliteti upisani na listu svjetske baštine, a osim toga, bili su i među prvim svjetskim zanimljivim lokalitetima upisanima na taj popis. Naravno tada je to značio jedan veliki prestiž. To je bio popis the best off  najboljih lokaliteta na svijetu koje su sve države nominirale kao ono što su smatrale za najbitnije, najvažnije i najvrjednije u svojoj umjetničkoj baštini. Kriteriji upisa u ovih 40 godina su se mijenjali. Kad je Dubrovnik upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine nije postala kategorija nematerijalne baštine, nije postala kategorija izvanredne vrijednosti koje danas postoje i metodologija se mijenjala, međutim ono što sigurno možemo reći da za grad i za očuvanje i prepoznavanje njegove baština to znači jako puno. Nažalost, Dubrovnik je iste godine kad je upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine 1979. pogodio i veliki potres. Nakon potresa krenula su arheološka istraživanja grada i njegova postupna obnova, međutim, desetak godina kasnije, 1991. grad je bio i meta agresora s istoka koji su bombardirali grad. Tada je UNESCO alarmirao svijet o tragediji koja se pogodila Dubrovnik i Hrvatskoj. Ponudio je i svoju pomoć u obnovi Dubrovnika nakon Domovinskog rata. Jedno vrijeme Dubrovnik je bio i na UNESCO-vu posebnom  popisu ugrožene svjetske baštine, koji je, kad je ratna pustoš prošla, skinut s tog popisa.

Panoramski pogled na Dubrovnik sa Srđa / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Dubrovčani su pravi primjer kako opstati i u najtežim vremenima, u ratovima i u prirodnim katastrofama kao što je bio potres 1667. ili požari koji su poslije uslijedili. Koliko je ta obnova bila presudna da se Dubrovnik sačuva kakvog ga danas gledamo i poznajemo?

Potres 1667. godine i požar koji je potom uslijedio doista je bio prava kataklizma za Dubrovnik. To je zaista bio katastrofalan potres ne samo po njegovoj razornosti, nego i po uništenom gradu i nestalim ljudskim životima. Dubrovnik se, mnogi kažu, nije nikad oporavio od tog udara koji je ga zadesio. Činjenica je da su Dubrovčani ustvari pokazali nevjerojatnu žilavost i nevjerojatnu spretnost u obnovi grada idućih 50 godina. Grad je bio pravo gradilište i možemo reći da je to na određeni način bilo drugo Zlatno doba Dubrovnika, koliko god to bilo tragično vrijeme. Dovoljno je spomenuti da se skoro pola stoljeća gradila Katedrala Gospe Velike, dakle barokna katedrala na mjestu starije srušene katedrale. Ona je dovršena 1713. zatim Crkva sv. Vlaha koja je preživela potres, ali je početkom 18. stoljeća izgorjela u požaru, ona je dovršena 1715. Isusovačka crkva 1725., isusovački kolegij završen nešto malo ranije krajem 17. stoljeća i potom reprezentativna isusovačka skalinada koja ide između Gundulićeve poljane i isusovačke crkve izgrađena 1735. godine. Dubrovnik je bio veliko gradilište u prvoj polovici 18. stoljeća. Slika grada koju imamo danas ustvari je slika tog baroknog obnovljenog Dubrovnika koji je nakon potresa dobio svoje novo ruho, naravno u okviru urbanizma starijeg vremena i okružen tim svojim zidinama koje su manje više nepromijenjenog opsega još od sredine 15. stoljeća. Taj splet prirodnih i društvenih nedaća koje su kroz povijest oblikovale taj grad i njegov izgled ustvari su prepoznati i od strane UNESCO-a 1979. godine. Upravo ta slojevitost baštine i spretni sklad koji su stoljeća donijela Dubrovniku prepoznati su kao posebna vrijednost Dubrovnika i on je upisan na popis svjetske baštine. Što je zanimljivo, jedna od kategorija bila je prilikom tog upisa da je Dubrovnik bio živi grad, nije bio grad muzej, nego upravo suprotno, imao je vitalnost i životnu dinamiku.

Stara gradska jezgra, Dubrovnik / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Iste godine 1979. kada je upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, nekoliko mjeseci ranije Dubrovnik je bio pogođen snažnim potresom!? Koliko je ta obnova bila presudna?

Obnova Dubrovnika nakon potresa 1979. godine koji je sasvim slučajno koincidirao s upisom Dubrovnika na UNESCO-ovu listu bila je iznimno važna zato što su opet tim zlosretnim okolnostima potresa bila otvorene i mogućnosti da se obave vrlo važna arheološka istraživanja. I tom prilikom došlo se, na različitim lokalitetima u gradu, do vrlo važnih znanstvenih spoznaja. Jedna od najvažnijih je bila ta da Dubrovnik nije nastao u 7. stoljeću, nego ranije. Osim toga otkriven je čitav niz struktura tog pretpotresnog Dubrovnika: ulica, trgova, zidova, pokretnih nalaza i tako dalje… Tako da je zapravo naša slika grada i naše poznavanje njegove povijesti prilikom obnove odnosno arheoloških istraživanja 80-ih godina bila nevjerojatno unaprijeđena i ono što mi danas znamo u našoj povijesti velikim dijelom je bilo revidirano tada tim arheološkim istraživanjima. Dovoljno je spomenuti primjer katedrale gdje ispod sadašnje barokne katedrale, kada se uklonio pločnik, pojavili su se ostaci romaničke katedrale koja je srušena u Velikom potresu iz 1667., a ispod nje pojavila se jedna potpuno nepoznata trobrodna bazilika, za koju se do tada nije znalo, a koja je potpunosti promijenila gledanje na prva dubrovačka stoljeća.

Dolazimo i do 1990-ih i agresije na Hrvatsku. Dubrovnik je i tada ponovno značajno stradao. Ali, ljepotu i čar Gradu vratili su hrvatski restauratori i konzervatori. Podsjetite malo i na posljedice tog razaranja i štetu te na rezultate obnove.

Tijekom srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine (kao što je poznato Dubrovnik je napadnut 1. listopada 1991., i bio je nekoliko mjeseci pod opsadom, sve do kraja svibnja 1992. godine) stradanja grada i njegovih stanovnika bila su značajna. Mnogi spomenici teško su oštećeni. Neki su, nažalost, nepovratno oštećeni, ali mnogi su, srećom, marom hrvatskih restauratora i konzervatora, jednim dijelom i restauratora iz cijelog svijeta spašeni i vraćan im je stari sjaj. Naravno, i taj udarac koji smo pretrpjeli u Domovinskom ratu otvorio je istodobno i nova gledanja na kulturnu baštinu, na njezinu krhkost, ali i na njezinu važnost, posebno njezinu identitetsku važnost. Građevine pa i nematerijalna baština, kao što su recimo i književnosti i duhovnost, izuzetno su važne za cijeli hrvatski nacionalni korpus. Te ratne štete jesu bile velike, međutim, isto tako njihova sanacija otvorila je put za nova znanstvena istraživanja, nove znanstvene spoznaje, novo učenje i novi rast s tom baštinom. Treba znati da baština nije i ne može biti nešto okamenjeno, nešto mrtvo, nego baština mora biti živa, mora imati svoju publiku, jer baština bez funkcije i bez onih koji će je naslijediti nije zapravo baština.

Crkva svetog Vlaha, Dubrovnik / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Kroz sva stoljeća nad Dubrovnikom bdije i grad na svom dlanu nosi sv. Vlaho. Osim stečenoga materijalnog bogatstva, Dubrovnik ostvaruje i vrhunske duhovne vrijednosti u svim sferama kulture življenja, znanosti i umjetnosti. Možete li ovom prilikom neke izdvojiti?

Grad na svome dlanu nosi dubrovački nebeski zaštitnik sveti Vlaho. Kada se 1972. godine svetkovalo 1000 godina od izbora svetog Vlaha za dubrovačkog zaštitnika, jedan Dubrovčanin je rekao da “grad nije na dlanu sv. Vlaha, nego na srcu sv. Vlaha”. On ga duži na svojim grudima i to je doista tako. To nije samo jedna tradicija, nije samo jedan simbol, nego je to živa i dinamična duhovna baština koja traje i dan danas. Kao što znamo 2009. godine i UNESCO je to prepoznao kao nematerijalnu baštinu. Dubrovnik je, tako, osim kao što je upisan kao povijesna jezgra, upisan i kao lokalitet nematerijalne kulturne baštine.

Dubrovačka biskupija kroz svoje Vijeće za kulturu i znanost već dugi niz godina ima čitav niz programa koji vrednuju tu baštinu i prezentiraju je uvijek na neki novi i zanimljiv način. Tribinama tijekom mjeseca siječnja, ususret svetom Vlahu i kroz raznovrsne kulturne programe govori se o baštini koja je povezana uz sv. Vlaha. Tu je i manifestacija “Dani kršćanske kulture” koja je dugo godina bila jako popularnu u Dubrovniku, a zadnje godine to je “Kršćanska lice kulture”. Kroz te programe i manifestacije, Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije današnjem čovjeku i današnjoj publici na zanimljiv način želi približiti tu baštinu i tu našu publiku napraviti sudionikom, aktivnim gledateljem, slušateljem i poštovateljem te baštine.

I za kraj gospodine Viđen, kakav je Vaš pogled na Dubrovnik danas u ovo korona vrijeme, ali i pogled u budućnost Grada?

Dubrovnik i u ovo doba korone, kao i kroz svoja duga stoljeća, bio je više puta pogođen raznim nepogodama. Međutim, posljednjih 20 godina pogođen je prekomjernim turizmom, turizmom koji se oteo kontroli. Od jednog zamaha u ekonomskom i kulturnom razvoju grada, turizam je postao u pojedinim trenucima ograničavajući faktor. Tako da ja mislim da je budućnost grada sigurno pozitivna. Dubrovnik ima i Sveučilište, ima i brojne druge kulturne i znanstvene ustanove, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije, Državni arhiv, dubrovačke muzeje i brojne kulturne ustanove tako da će budućnost grada sigurno biti na građanima koji su ostali u njemu i koji će u njemu naći svoje mjesto pod suncem. Mislim da je turizam vrlo važna gospodarska grana, međutim sigurno je da će u budućnosti biti potrebno iz drugog očišta sagledati što nam on donosi, a što nam oduzima. Dubrovnik je bio i ostao živ i grad. Iako danas u njemu živi nešto manje stanovnika, mislim da je i dan danas to još uvijek dobro mjesto za život, s kvalitetom života koja će sigurno zajedno s tom baštinom živjeti, jer je doslovce svaki metar dubrovačkog tla natopljen njome. Dubrovnik je puno više od mora, sunca i zidina. Dođite i otkrijte Dubrovnik – poručuje povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.

O starom gradu Dubrovniku kao jednom od deset kulturnih dobara Republike Hrvatske uvrštenih na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine razgovarali smo s povjesničarom umjetnosti Ivanom Viđenom. Cijelu emisiju poslušajte ovdje:

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja