Legendarni nogometaš zagrebačkog Dinama i nekadašnji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Cico Kranjčar preminuo je u ponedjeljak 1. ožujka u Zagrebu u 65. godini nakon teške bolesti.

“Petar Pan našeg nogometa, vječni dječak s čijeg lica osmijeh nije silazio” – opisao ga je književnik, dramatičar i publicist Nino Škrabe koji je 2002. godine objavio biografiju Zlatka Kranjčara. Mnogi će se složiti da je doista bio dobri dječak Dinama koji je taj isti duh, vedrinu i emociju zadržao i u svojoj kasnijoj trenerskoj karijeri.

Grb GNK Dinama / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

„Otišao je simbol i ikona Dinama i Zagreba“, rekao je za Cicu Kranjčara predsjednik Dinama Mirko Barišić na središnjoj komemoraciji u zagrebačkom hotelu Westin u petak 5. ožujka i pritom podsjetio: „Plava obitelj Građanskog nogometnog kluba Dinamo izgubila je još jednog člana. Danas kada se kaže ‘Kranjčar’, odmah se misli na Dinamo i Zagreb. Zlatko je odigrao 556 utakmica za svoj Dinamo i osvojio dva prvenstva i dva kupa. Kao trener osvojio je pet trofeja. Zaista impresivna bilanca. U povijesti našega kluba bilo je puno dobrih igrača, ali Zlatku Kranjčaru pripada posebno mjesto. Bio je izvanredna nogometna osobnost te je svojim igrama oduševljavao mnogobrojne ljubitelje nogometne igre. Bio je vrlo omiljen kod svih poklonika nogometa, kao igrač i kao čovjek. Pristupačan, šarmantan, dobronamjeran, plemenit. I ta plemenitost ga je pomalo istrošila i ubrzala odlazak s ovoga svijeta“, rekao je Barišić.

Miroslav Ćiro Blažević, Kranjčarov trener legendarne 1982. godine po kojoj ga posebno pamtimo, na komemoraciji je održao emotivan oproštajni govor: „Cico je bio velik igrač, velik trener, ali i veliki gospodin. Da, to je, lakonski rečeno, uistinu karakteriziralo našeg velikana, što je Cico. Duboko sam uvjeren da bez njega nikad ne bismo uspjeli toliko razveseliti hrvatski puk. Čekao sam ga da dođe u drugom dijelu prvenstva, bio je u vojsci. Danas odgovorno tvrdim da bismo vrlo teško osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova.“

Komemoracija Zlatku Kranjčaru / Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Na kraju se od svoga oca oprostio i Niko Kranjčar: „Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a poštovati tuđe, i kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio je ta da smo na ovom svijetu svi jednaki i da svakom čovjeku treba dati svoje vrijeme, pažnju i pomoć, ako mu je potrebna. I osmijeh! On niš’ ne košta, jel tak’? I Cicek, you did it your way! Volim te, volimo te, od sveg ti srca fala! Tvoj sin.“

Zlatko Cico Kranjčar u svojoj nogometnoj karijeri bio je prepoznatljiv kao jedan od najboljih napadača zagrebačkog Dinama. Sudjelovao je u znamenitom Dinamovu osvajanju prvenstva Jugoslavije 1982. godine, kao i dva Kupa bivše države. Za zagrebačke ‘Modre’ je u 261 utakmici zabio 98 pogodaka. Nakon Dinama svoju uspješnu karijeru nastavio je u bečkom Rapidu s kojim je 1985. igrao finale Kupa kupova. Zlatko Kranjčar bio je i kapetan na premijernom nastupu hrvatske reprezentacije protiv SAD-a u listopadu 1990. godine. Zagrebački Dinamo vodio je u tri mandata. Osim Dinama, kao trener je vodio brojne klubove u Austriji, Sloveniji, Egiptu, Slovačkoj, na Bliskom istoku te reprezentacije Crne Gore i Irana. Kao izbornik hrvatske reprezentacije izborio je nastup na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine. Kranjčaru se zdravstveno stanje pogoršalo prije desetak dana u Zadru gdje je završio u bolnici. Hitno je prebačen u Zagreb, no liječnici mu nisu uspjeli spasiti život. Preminuo je u ponedjeljak 1. ožujka u KBC-u Merkur.

05.03.2021. Zagreb – Komemoracija igracu i treneru GNK Dinamo, velikanu hrvatskog nogometa Zlatku Kranjcaru Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Razgovora sa Zlatkom Kranjčarom iz listopada 1993. godine prisjetio se u svom novom broju i Glas Koncila opisujući ga kao domoljuba koji je, osim nogometa, dao svoj doprinos i hrvatskoj kulturi. Naime, Zlatko Kranjčar je, navodi Glas Koncila, bio realizator ideje izrade kopije križa iz Farkašića, lika ‘Strijeljanog Isusa’, koji je napravljen u posrebrenom bakru i od greda srušenih crkava u Hrvatskoj. U intervjuu je tada rekao: „1991. godina ne smije pasti u zaborav, jer to je prekretnica hrvatske povijesti. A križ koji su vukovarski prognanici i ranjenici nosili na hodočašće Papi, s pet prostrijela i bez jedne ruke, simbol je stradanja hrvatskoga naroda… U ovom ratu koji je nametnut Hrvatskoj, porušeno je više od 500 crkava, dakle isto kako je pucano na hrvatski narod, pucano je i na Boga, a to simbolizira i ovaj križ.“ Kranjčar je tada izrazio želju da upravo taj križ bude prisutan u svakom domu, u svakoj obitelji, da donosi mir i neprestano obnavlja savez s Bogom koji nas je vodio u tim teškim vremenima. Pristupivši realizaciji te ideje, surađivao je s brojnim svećenicima, osobito mons. Jurjem Jezerincem, tadašnjim pomoćnim zagrebačkim biskupom, a posvjedočio je također i kako je kroz svoju sportsku karijeru uvijek isticao svoju katoličku vjeru.

Posljednji ispraćaj / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Sprovodne obrede na Mirogoju u petak 5. ožujka vodio je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Ivan Hren koji je, među ostalim, istaknuo: “Puni smo boli i tuge, puni uspomena koje nas vežu uz ovu privremenost, ali nismo očajni jer naš je Cico bio vjernik, vjerovao je u Krista Gospodina i njegovu Riječ, i zato se s tom nadom i opraštamo od njega. Njegova vjera nije bila spektakularna, demonstrativna, ali u njemu nije samo tinjala već ga je nosila kroz život. Njegova je vjera bila djelotvorna, ruka ispružena prema potrebitom, oko sebe je širio dobrotu i ljubav prema bližnjima i daljnjima i potrebitima. Imao je mnogo prijatelja, a prijatelja može imati samo onaj koji zna biti prijatelj.”

Oproštaj kćeri Lane od oca / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Na Mirogoju je govor održala i Zlatkova kći Lana. “Tata, zahvaljujem tebi i mami što ste nas primjerom naučili što je ljubav, bezuvjetna i beskrajna. Hvala što si mi pokazao što znači živjeti život punim plućima, s radošću i veseljem. Znaj da ću zauvijek u srcu nositi zajedničku ljubav, snagu, nadu i vjeru. Osmijeh nisi napustio niti u najtežim trenucima, a nećemo niti mi. Volim te beskrajno”, rekla je kći Lana.

Špalir navijača / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Navijači su kasnije navečer ispred njegove kuće pripremili bakljadu u čast velikanu.

Misa zadušnica za Kranjčara / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Misu zadušnicu potom je u crkvi sv. Ivana na zagrebačkoj Novoj Vesi slavio sisački biskup Vlado Košić, a u izjavi za IKA-u prisjetio se upoznavanja i druženja s pokojnim Zlatkom koje je započelo još u vrijeme Domovinskog rata kada su surađivali na izradi replika „Strijeljanog Isusa“. „Poslije smo se često sretali na Kaptolu, s obzirom da su Kranjčari otvorili galeriju u dvorištu kurije u kojoj sam živio, a vjenčao sam i njegovu kćer Lanu. Mogu reći da je Zlatko bio pravi borac. Ostat će u sjećanju kao legenda jednog sporta koji je Hrvatima jako prirastao srcu. On je u svakom trenutku davao svega sebe i to ljudi znaju i cijene. Meni je čast što sam ga poznavao i što sam mu bio blizu, kao prijatelj.“

Dio obitelji Kranjčar na misi zadušnici – Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Osim članova obitelji, na misi su sudjelovali i brojni Kranjčarovi prijatelji i kolege. Dubravko Šimenc je potvrdio da je oduvijek Kranjčara gledao kao uzor, s obzirom da je Dinamova generacija ’82, predvođena Kranjčarom, ostavila predivan trag u povijesti grada i domovine. “Pamtit ću ga po prekrasnom, divnom osmijehu, po tome što je uvijek pitao za moju obitelj i što je uvijek brinuo za druge.”

Zlatko Cico Kranjčar pokopan je na zagrebačkom Mirogoju u Aleji velikana, uz još dvije Dinamove legende iz generacije 1967. Slavena Zambatu i Krasnodara Roru koji su preminuli krajem prošle godine.

Obitelj Kranjčar nad grobom / Foto: Hrvoje Josip Bišćan