Današnje evanđelje stavlja pred nas dvije slike: farizeja i carinika, dvojicu ljudi u istome Hramu, s istim ciljem – došli su pred Boga.

Dok farizej iz Hrama izlazi nepromijenjen, carinik izlazi opravdan.

Dok se moli, farizej ne govori Bogu, nego govori o sebi. Nabrajajući svoja djela, pokazuje da vjeru shvaća kao natjecanje, jednostavno, želi biti bolji od drugih.

On se, dakle, dok stoji pred Bogom, uzvisuje, puni ohološću i umišljenošću: „Ja postim dvaput u tjednu, dajem desetinu…“, što bi danas značilo: ja sam pobožan, ja idem svake nedjelje i o blagdanima na misu, molim se svim svetcima, obdržavam sve pobožnosti.

Dakle, smatram se pravednom osobom, poštenom, tako pobožnom da imam više nego dovoljno razloga da prezirem sve druge.

Upravo tu njegova molitva postaje osuda za njega samoga. Tako je često i među nama danas: u kušnji smo da misa, post, molitva i dobročinstva postanu sredstvo kojim ćemo se dokazivati, a ne težiti zajedništvu s Bogom.

molitva / Foto: Depositphotos

Zapitamo li se ikada jesmo li se u ispovijedi optužili da smo prezirali druge?

Mislim da nitko od nas to nije učinio.

Naša je savjest jednostavno otupjela!

Ista stvar vrijedi i za mnoge druge stvari. To je pravi problem: živimo u lažnoj, površnoj vjeri koja nam godi jer su naše namisli uspješne. A u srcu smo uvijek isti, nikada se ne mijenjamo, štoviše, zaklanjamo se iza lažne religioznosti.

Pored farizeja, kaže Isus, nalazi se carinik: izdajnik svoga naroda, onaj koji se obogatio na tuđoj nesreći. Upravo ga to potiče na svijest o vlastitom grijehu. Pokazuje to svojim stavom i riječima.

Za razliku od farizeja, on postaje svjestan da je njegov život potreban obraćenja, da je dužan i ljudima i Bogu.

Zato mu je potreban njihov oprost i zato im se obraća ponizno, nadajući se da će zadobiti njihovo milosrđe. Isus jasno ističe razliku pred Bogom između njih dvojice: ovaj drugi, grešnik, vraća se kući opravdan – Bog ga je odjenuo u prekrasnu haljinu svoje pravednosti, dok prvi ne, jer on to nije tražio. Sam si je sašio odjeću ljudske pravednosti, ali ne i Božje.

Draga braćo i sestre, Božja pravednost nije kao ljudska pravednost.

Ona se prije svega očituje kao milosrđe. Da, Božji način činjenja pravde jest taj da pobjeđuje dobro upravo tamo gdje je ono najviše ugroženo, poniženo ili uništeno – i to čini preobiljem ljubavi koja čovjeka iznenađuje i privlači ga na Božju stranu gdje može osjetiti da je ljubljen poput sina.

Svećenik / Foto: Depositphotos

Zato, braćo i sestre, kad molimo, ne bojmo se pokazati tko smo u dubini: mali, slabi i grešni – i zato potrebni Božje ljubavi, razumijevanja i milosrđa.

Siromasi nas to uče – ne zato što su bolji od nas, nego zato što, poput carinika, znaju da ne mogu sakriti svoju potrebu i da su u svemu ovisni o drugima. Da bi živjeli, moraju tražiti i nadati se da će netko milosrdan suosjećati s njima.

Pred Bogom nikada ne pobjeđuje onaj koji se pokazuje velikim, nego onaj koji se usudi biti malen. Ne pobjeđuje onaj koji stoji uspravno u vlastitoj samodostatnosti, nego onaj koji kleči i moli za milost.

Bog ne traži naše zasluge, nego naše srce.

Neka ova prispodoba u svima nama probudi hrabrost da stanemo pred Boga onakvi kakvi jesmo – slabi, ranjeni, nesavršeni – ali iskreni.

Molimo danas da nas Gospodin nauči poniznosti srca, da budemo ljudi koji ne traže priznanje svijeta, nego Božje pohvale, koji ne traže veličinu za sebe, nego širinu ljubavi i služenja.

Neka nas Gospodin uzvisi u svojoj milosti i učini da živimo život u poniznosti, a time i u istinskoj slobodi i radosti.