Blagoslov jela u obitelji

U tekstu za Blagoslov uskrsnih jela u obiteljskome domu, koji je Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pripremio u travnju 2020., o ovom običaju kaže da je ono znak snažne povezanosti slavlja Kristova uskrsnuća i vjerničkoga života.

Blagoslov jela nas Veliku subotu stari je običaj i pučka tradicija hrvatskoga naroda. Naime, na Veliku subotu ili rano ujutro na sam blagdan Uskrsa iz svake obitelji netko ide prema crkvi s košarom punom hrane, na blagoslov se nosi hrana koja je karakteristična za Uskrs, od jaja do šunke, luka, peciva… Blagoslovljena hrana prvo je jelo koje na Uskrs svi u obitelji blaguju, piše Narod.hr.

Blagoslov jela Foto: Kristina Stedul Fabac/Vecernji list

Krijes, vuzmica, vuzmenka ili vuzemlica?

Radi se o vatri koja se pali u predvečerje Velike subote ili ponegdje noću sa subote na nedjelju. Uobičajeni su još i drugi nazivi koji su vezani uz kajkavski oblik naziva za Uskrs: vuzmica, vuzmenka, vuzemlica…

Krijes se najčešće pripremao tako da su se u zemlju zabola četiri visoka drvena stupa (visina je ovisila o umješnosti i želji za natjecanjem graditelja, nap. a.) između kojih su se slagale cjepanice, suho granje i lišće. U prošlosti su ih izrađivali i čuvali pastiri, a u vrijeme naših djedova i baka, svi stanovnici sela ili mjesta.

Krijes su izrađivali i palili svi muški stanovnici mjesta, uključujući žene i djecu što u prošlosti i nije bio čest slučaj. Uz cjelonoćno bdijenje uz vatru održavale su se i veselice s konzumiranjem hrane i pića.

Krijes / Foto: Privatni album

Uskrsni krijes ima apotropejsku ulogu, naime naši stari su vjerovali da ih svjetlo i toplina krijesa štite od zlih sila, radnji i bića. Stoga je bio čest običaj da se preko dogorjele vatre prevodila stoka. Pepeo i ostaci dogorjelog drva s krijesa nosili su se u polje, a ponegdje je bio i običaj u kojem su utišanu vatru preskakivali mladići i djevojke. Osim simbolike čišćenja od zlih sila, ovo je bila prilika mladićima da pokažu vlastitu snagu i spretnost, dok su djevojke vjerovale da će im preskakivanje vatre osigurati brojno i zdravo potomstvo.

Paljenje uskrsnog krijesa bilo je rašireno skoro po čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U naše je krajeve običaj paljenja uskrsnog krijesa došao vjerojatno s područja srednjoeuropskih zemalja.

Bojanje pisanica

Isusovo uskrsnuće oslobađa čovjeka od smrti, stoga za vjernika kršćanina ono znači novi život, novi početak. Jaje pak simbolizira rađanje, novi život koji nastaje iz starog. Upravo je u tome poveznica između jaja i najvećeg kršćanskog blagdana te ujedno i korijen ovog običaja bojanja jaja za Uskrs.

Sama riječ pisanica dolazi od staroslavenske riječi pisati čiji korijen znači crtati, bojati ili šarati.

Od 2008. godine pisanica u Hrvatskoj ima status nematerijalnoga dobra.

Danas je zasigurno puno lakše obojati jaja bojom koju možemo pronaći u gotovo svakoj trgovini mješovite robe, no nekada to nije bio slučaj. Naši stari znali su iskoristiti ono što nam priroda daje. Tako su i svoje uskršnje pisanice bojali pomoću cikle, crvenog luka, bobica bazge i sl.

Nekadašnji motivi na pisanicama su bili biljni: od cvijeća, klasa pšenice, djeteline, lista vinove loze; životinjski: u obliku ptice, leptira, zečeva; kršćanski: s oblikom križa ili pak s prigodnim citatom iz Biblije; te hrvatski: pleter, hrvatski grb, stihovi iz rodoljubnih pjesama.

Kako obojati pisanice na prirodan način saznajte ovdje.

Foto: Unspash

Tuckanje pisanicama

Djeca za Uskrs igraju igre čiji su neizostavni dio pisanice.

Tuckanje pisanicama, gađanje pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po stanu ili kući izvor su zabave za djecu, ali i odrasle.

U igri tuckanja jajima, uzme se jaje i izabere protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo te on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja.

Tuckanje pisanicama / Foto: Pixabay

Matkanje

Matkanje je 300 godina star običaj, a sastoji se u razmjeni uskrsnih pisanica među prijateljicama koje tako postaju “matke” ili doživotne prijateljice. Djevojke koje se „matkaju“ postaju bliske kao sestre ili majka i kćer.

Običaj se izvodio na dva različita načina, ovisno o tome tko se „matkao“. Miroslav Dolenec Dravski tako opisuje kako je u nekim mjestima bilo uobičajeno da za vrijeme plesanja „vuzmenog“ kola, mladići pristupe odabranoj djevojci s pisanicom umotanom u „rupčec“, uz pitanje: „Očeš se z menom matkati?“

Ako bi djevojka pristala, razmijenili bi pisanice i „kušnoli se“, nakon čega bi mladić rekao: „Sad si ti moja matka!“ Za ovakve prilike koristila su se jaja ukrašena ne samo cvjetnim motivima već i stihovima u kojima je bila skrivena ljubavna poruka: „Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi!“, ili „Ovo jaje za ljubav se daje!“

Foto: Muzej grada Koprivnice

Ako su se „matkale“ djevojke, iz kola su prema kući išle „ispod ropčeca“ pjevajući „Kukuvačicu“ ili „Eja, dunda, eja!“ U Koprivničkom Ivancu, Peterancu i Novigradu Podravskom, „matkanje“ se izvodilo u kući jedne od djevojaka čija bi majka pripremila malu gozbu ili bi djevojke od kuće donijele hranu.

Kuća u kojoj se „matkalo“ bila je urešena zelenilom „kao za svate“, a djevojke su pisanice razmjenjivale uz riječi: “Na ti matka pisanca, na!“

Nakon završene razmjene slijedila je gozba i zabava kojoj su se ponegdje mogli priključiti i mladići. Tako stečeno prijateljstvo među djevojkama njegovalo se tijekom čitavog života i učvršćivalo kumstvom, a „matke“ su često jedna drugoj bile i „klencerice“ u svatovima. Pisanice pak dobivene od „matke“ čuvale su se na ormaru i pamtilo se koja je od koje „matke“. U nekim mjestima pisanice za „matkanje“ morale su izrađivati djevojke same, dok su primjerice u Novigradu Podravskom ukrašavanje prepuštale starijim ženama osobito vještima u izvođenju neke od tehnika „pisanja“ ili „šaranja“.

U riječi „matkanje“ naziremo trag stare slavenske riječi za majku – „matka“ koja se do danas zadržala u nekim slavenskim jezicima (poljski, češki, bugarski, slovenski).