Misu zadušnicu u župnoj crkvi u Trnjanima predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić u zajedništvu sa 30-ak svećenika. Prigodnu homiliju održao je ravnatelj svećeničkog doma mons. Mato Gašparović.

Ustvrdivši kako je vlč. Buček bio svećenik koji je živio i svjedočio nadu u svom svećeničkom životu mons. Gašparović je naglasio da je nada kršćanska krepost usmjerena prema budućem dobru.

„Nada je otvorenost prema drugoj obali i ona ne da smrti konačnu riječ. Isus Krist u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim nada je Crkve koji naše živote usmjerava prema blaženoj vječnosti.“

Foto: Brankica Lukačević

Temelj našeg pouzdanja u Boga jest vjera da ćemo svi jednoga dana doći u kuću Očevu i biti baštinici njegova vječnoga života.

„Stoga prispjeti u konačnom gledanje lica Božjega ostvarenje je nade. Zato je susret s Bogom i u smrti ispunjenje nade, jer je ona susret s vječnom božjom ljubavi i milosrđem.

Kršćanskom životu pripadaju duboka vjera, optimizam i nada.

Upravo u toj vjeri u Božju ljubav i ispunjenje nadom u Božje milosrđe ovdje smo pred tijelom našega brata svećenika Stjepana upravljajući Bogu živom s onom nadom o kojoj sv. Pavao kaže:  ‘nada pak ne postiđuje, ta ljubav je Božja izlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan’.

Foto: Brankica Lukačević

To je srce naše vjere. Samo prožeti svjetlom nade možemo gledati u lice Božje i u lice smrti, i reći – Gospodin je uskrsnuće i život!…“ rekao je mons. Gašparović.

Ustvrdivši kako je vlč. Stjepan bio pastir, prijatelj i duhovni otac koji je u radostima i teškoćama, u tišini molitvi, u susretu s ljudima nosio nadu i dijelio je drugima, u nastavku je ocrtao život i djelo vlč. Stjepana.

Homiliju je završio citirajući papu Benedikta XVI. koji je rekao da život vječni nije beskonačno trajanje sadašnjega stanja, nego uranjanje u odsjaj beskonačne ljubavi u kojoj vrijeme više ne postoji.

Opraštajući se od pokojnika u svoje, i u ime župljana, župnik Luka Ćosić naglasio je kako je pokojnik bio osebujan lik.

„Imao je veliku ljubav za životom.

Kao mlad čovjek igrao je nogomet, bio je lovac, imao je širok krug prijatelja, poznanika.

Bio je aktivan i u pokretu. Nikada nije bolovao, sve je sam obavljao. Gledajući matice gotovo da ga nitko nikada nije mijenjao, sve je sakramente u župi, odnosno 99 posto on obavio. Otišavši u mirovinu polako su se počele pojavljivati zdravstvene poteškoće.

Foto: Brankica Lukačević

Kroz bolest je išao hrabro. Primao je terapije no unatoč tomu bio na raspolaganju. S vremenom zdravstvena se situacija pogoršavala.

Podnosio je često nesnosne bolove i njegov se život postupno gasio, no unatoč tomu imao je planove.

Smrt nikad nije promatrao kao da mu je blizu. Nije to bio manjak vjere, nego je volja za životom uvijek bila snažnija od bolesti. Bio je skroman, jednostavan čovjek. Ponekad i pretjerano.

Najveća mana bila mu je što je teško prihvaćao tuđu pomoć. Nije rado priznavao da je u potrebi. Bio je bliz svojim župljanima koji su ga osjećali kao svoga, a i on je njih“, rekao je o pokojniku župnik Ćosić.

Ustvrdio je da bismo od pokojnika mogli naučiti kako ljubiti prirodu, krajolik župe kojoj se znao diviti, kako voljeti starinski način života, kako se veseliti malim stvarima.

Uz rodbinu i mnogobrojne vjernika po njegovoj želji pokopan je na mjesnom groblju u Zadubravlju. Sprovodne obrede predvodio je nadbiskup Hranić.

Vlč. Stjepan je rođen u Beketincima 30. svibnja 1947. u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Adama i majke Kate.

Odrastao je uz tri brata, a sestra mu je preminula kao dijete. Nakon osnovne škole u Beketincima i Čepinu prva je dva razreda srednje škole pohađao u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, a druga dva u biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Po završetku teologije u Đakovu 1972. po rukama je biskupa Bäuerleina zaređen za svećenika.

Iste je godine došao na prvu službu za župnog vikara u župu sv. Marka Evanđeliste u Trnjane. Nakon sedam mjeseci preuzeo je službu župnika i istu župu vodio punih 47. godine sve do 2019. godine kada je umirovljen.

Foto: Brankica Lukačević

Kako je ostao živjeti u župi, pomagao je svećenicima u pastoralu, a tu je i 2022. proslavio i svoju zlatnu misu pod istim geslom koji je odabrao i za svoju mladu misu:

„Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“.

Prisjetio se tada kako je ukupno krstio 1943 djece, vjenčao 843 bračna para, na posljednji počinak ispratio 1680 župljana i odslužio više od 20 tisuća misa.

U teškim danima Domovinskog rata dobrovoljno se prijavio da kao svećenik bude na bojišnici s braniteljima, jer je smatrao da treba biti sa svojim narodom i u dobru i u nevolji.

Bio je omiljen među svojim župljanima.

Volio je život i ljude kojima je nastojao biti u svemu blizak te je kao mladi svećenik, a i poslije, bio aktivan sportaš, često je sa župljanima igrao nogomet i druge sportske igre, išao u lov, bio je član Visoke vinske akademije.

Bio je među prvim svećenicima koji je surađivao u pripremanju emisije o vjerskom životu na Radio Brodu.