Povodom blagdana sv. Luke evanđelista, nebeskog zaštitnika liječnika i članova Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD) na Hrvatskome katoličkom sveučilištu (HKS) u petak 17. listopada održan je studijski dan „Dušobrižništvo u zdravstvu“ u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije (HBK), HKLD-a i HKS-a.

Studijski dan svečano je otvorio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.

U svom je govoru naglasio vrijednost teme „Dušobrižništvo u zdravstvu“ jer govori o važnosti cjelovite brige za čovjeka, za njegove tjelesne, duševne i duhovne potrebe. „Iako bi cjelovita skrb za čovjeka trebala biti cilj svih humanističkih profesija i zvanja, valja podsjetiti na temeljnu istinu koja dušobrižništvo stavlja u prvome redu u domenu svećeničkog zvanja i poslanja. Svećenik je po naravi svoje službe dušobrižnik, curator animarum“, rekao je.

Nadbiskup je istaknuo da svećenička pastoralna skrb ne podrazumijeva samo duhovne, nego i vremenite potrebe vjernika, „no ako svećenik zanemari brigu za spasenje duša, promašio je svoje zvanje, a ono što je propustio učiniti nitko ne može nadoknaditi“.

Svećenik je postavljen da ljude vodi Kristu

„Svećenik je postavljen da ljude vodi Kristu, posebno u trenucima kada su kušani bolešću i blizinom smrtnoga časa. Ako izgubi osjećaj za to poslanje ili ga vrši u duhu klerikalizma, gubi svoj identitet, a Crkvu predstavlja kao puku ljudsku instituciju“, poručio je i dodao kako samo svećenik može ispovjediti i odriješiti, udijeliti bolesničko pomazanje, donijeti Krista u Euharistiji, pripremiti dušu za susret s Gospodinom.

Mi svećenici moramo s tugom priznati, rekao je nadbiskup, da se u današnje vrijeme gubi osjećaj za potrebu brige o duši. Zato je naglasio: „Nijedna duša ne smije trpjeti ili se izgubiti zbog nemara svećenika ili neosjetljivosti medicinskih djelatnika za potrebe ljudske duše. Stoga se, braćo svećenici, sami moramo trajno pitati jesmo li svjesni da smo prije svega dušobrižnici? Jesmo li spremni stati uz bolesnika u bilo koje doba dana i noći i donijeti mu oproštenje i mir? Ljudski je da nas obuzima strah, umor i nelagoda pred smrću, ali snaga našega poslanja ne dolazi od nas nego od Krista koji je pobijedio smrt. Kad ulazimo u sobu bolesnog ili umirućeg, ne ulazimo sami. S nama je Krist, Raspeti i Uskrsli, liječnik duše i tijela. On je najdublja čežnja ljudskih duša.“

Nijedna duša ne smije trpjeti ili se izgubiti zbog nemara svećenika

Između ostalog nadbiskup je naglasio usmjerenost liječnika, medicinskog osoblja i dušobrižnika jednih na druge. „Nijedan od tih poziva ne može doći na mjesto drugoga, ali potrebe ljudske duše daleko nadilaze tjelesne. Ako su one zadovoljene, svaka patnja može postati blagoslov i svjedočanstvo. Liječnici mogu produžiti život, ali samo svećenik može u Kristovo ime posredovati milosti koje samo Bog može udijeliti i duši i tijelu“, rekao je.

Za liječnike i medicinsko osoblje prisutnost svećenika u bolnici može biti snažna pomoć i ohrabrenje. Iskustvo patnje i smrti nikoga ne ostavlja ravnodušnim i svima nam je potrebna uzajamna prisutnost i podrška, potrebna nam je nada koja izvire iz svjedočanstva da život ima smisao, da patnja nije besmislena i da smrt nije kraj, poručio je nadbiskup Kutleša.