Evo jedna priča bez filtera, ali s puno emotikona – barem ja tako osjećam.

Obično kad smo sretni, kad smo zadovoljni jer sve nam ide po planu…letimo i bez krila, i puni zanosa sve ćemo obećati…željeti ćemo pomoći…stavit ćemo se na raspolaganje…

Međutim, kad se dogodi problem…pritisne nas tuga….kad smo nezadovoljni…ne ide nam sve po planu i kako smo zamislili – za ništa smo.

Tada je teško letjeti…nasmijati se drugome…teško je biti pristojan…i tada i grizemo i ujedamo u tom jadu.

I tada se zapravo osjeti kakvi smo.

Ljudi smo i griješimo…

No, je li to opravdanje?

Često mi kažu da sam uvijek vesela.

Ali nisam.

Uvijek sam zahvalna.

Nisam uvijek vesela.

Puno toga me muči i ponekad mi bude jako teško.

Ali to ne znači da moram biti gruba prema drugome i pogaziti neko obećanje koje sam dala.

To bi tek bio poraz.

U mislima nosim jednu prijateljicu koju zapravo nikada nisam uživo upoznala. Željela je sudjelovati u jednoj volonterskoj akciji, ali nije mogla fizički doći pa je zamolila ako može dati novac, a ja ću kupiti što treba.

I napravila sam tako…kupila što treba.

Ali uplatila je duplo. Željela je da ostane još i za drugu neku potrebu.

O njoj ne znam ništa.

Znala sam da ima djecu, ali nisam znala da ima 4 djece. Najmlađe dijete tada je imalo 3 godine.

Znala sam da ima supruga, ali nisam znala da je teško bolestan.

U periodu kada smo se čule radi te volonterske akcije i njezinog sudjelovanja…i prije toga, ali i poslije…ona je prolazila kroz težak period.

Ali ni jednog trenutka nisam dobila dojam da nešto nije u redu ili da je tužna…da je ljuta…da joj je teško.

Tijekom jednog razgovora je spomenula da je suprug teško bolestan i rekla da su potrebni molitve. Jedino molitve.

Nedugo nakon toga, preminuo je.

Mlada žena, 4 mališana, preminuo suprug….a ona razmišlja o drugima i pronalazi načine kako im  pomoći.

Ima pravo biti i ljuta i tužna i ne baviti se drugima jer ima dovoljno svojih problema.

Ali ona se ne zatvara u tugu i probleme.

I dalje grli život, voli, i želi pomoći. I pomaže.

I meni daje veliku lekciju koje nije ni svjesna. Hvala joj na tome.

Zato sam željela podijeliti s vama.

Poznajem još jakih ljudi koji se hrabro nose s težinom života i ne razmišljaju u jednini pa kukaju nad svojim životom.

Vole život…žive…gledaju kako mogu pomoći i što mogu napraviti da drugome bude bolje.

Hodaju u zahvalnosti.

Zahvalna sam na tim ljudima.

Tako i ja dobijem malo dodatne snage za moje neke bitke i to obično tamo gdje ne očekujem.

U tuđem iskustvu i tuđoj hrabrosti.

Znam da će ovo iskustvo i priča koju sam podijelila sigurno naći onoga kome je namijenjena. Uvijek tako bude jer svaka priča nađe svojeg čovjeka.

Mene to opet podsjeti da bez obzira na razne situacije koje sam prošla i dalje tako malo znam o životu.

Da sam u trenutku kad je prijateljica rekla da želi sudjelovati u akciji, ali ne može fizički stići i pitala mogu li sve pripremiti pa će ona dati novac…..da sam rekla da ne mogu i nemam vremena – jer iskreno, bio je to nezgodan period i meni samoj – startu bih ubila priliku da se bolje upoznamo i saznam za njezinu situaciju. Darovala mi je svoje povjerenje, ja sam darovala svoje vrijeme.

Ovo je i podsjetnik da naši postupci mogu imati daleko veći utjecaj nego što mislimo – na nas i na druge. Da je svaki trenutak u kojem pružimo sebe – vrijedniji od tisuću izgovora.

Snaga nije u tome da nikad ne padnemo, nego u tome da ne prestanemo voljeti, pomagati i zahvaljivati ni onda kad nam je teško.