Uvodeći u misno slavlje, fra Goran Malenica istaknuo je kako po svakoj euharistiji dolazimo ususret Gospodinu, a također i On dolazi k nama. Euharistija je susretište nas i Gospodina u odrazu svetih, kazao je.

“Malo znamo o toj svetici iz 8.st., no sveci iz starih vremena, pa tako i ona nam pokazuju na jedino bitno u njihovu životu, a to je usmjerenost prema Isusu Kristu. Živjela je pustinjačkim životom. I upravo nam pustinjaci pokazuju da su usmjereni na bitno, na goli život, život skriven s Kristom u Bogu, a to je bio život sv. Marine. Želimo u pustinji ovoga vremena, kad nam se čini život poput pustinje, doći Gospodinu koji nas napaja euharistijom u kojoj pronalazimo snagu za dar vjere, za hod kroz pustinju našeg svakodnevnog života”, rekao je fra Malenica.

Foto: Gordana Krizman

U tom je duhu nastavio i homiliju, govoreći kako je sv. Marina, djevica, pokornica, pustinjakinja živjela izvan grada te je sav svoj život, darom vjere, svela na najvažnije.

Upravo nam pustinjaci pokazuju da su usmjereni na bitno, na goli život, život skriven s Kristom u Bogu, a to je bio život sv. Marine.

“Danas i mi promatramo ovaj svijet kao pustinju. Iako za razliku od ranijih vremena kad je bila glad, imamo svega u izobilju, uvijek nam nešto nedostaje, a to je srce koje je poslušno Bogu i Božjoj riječi”, rekao je propovjednik te skrenuo pozornost na misno evanđelje i Isusovu prispodobu o sijaču koji sije sjeme.

Foto: Gordana Krizman

“Isusov govor o četiri vrste tla, njegov govor o zemlji je govor o nama. Sam čovjek je stvoren od praha, Bog je udahnuo duh života, i taj isti Duh oživljava naša smrtna tijela. Temeljna spoznaja po vjeri sv. Marine i svih svetaca je da su spoznali kako je Bog Stvoritelj, a ljudi stvorenja. No, upravo često mi smatramo da smo mi ‘bog’ sebi i drugima, i tu padamo u grijeh oholosti. Pustinja je mjesto prolaza, gdje se ne može živjeti, a upravo su sveci staroga vremena išli u pustinju da bi spoznali kako su stvorenje i vidjeli Boga na djelu koji providi”, kazao je propovjednik.

Nadalje, je naglasio kako je u duhu spomenute prispodobe, sv. Marina bila pogodno tlo, jer je njezino srce bilo otvoreno da sjeme Božje riječi trajno ostane u njoj i da ona živi od te Riječi, jer “ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta”.

“Zato je život sv. Marine i svih svetaca koje slavimo od početaka povijesti Crkve sve do danas, temeljen na jednoj jedinoj stvari: vjeri u Boga, u ono što on govori. Od te Njegove mi imamo život. Od te Riječi raste plodnost našega života”, rekao je fra Malenica.

Foto: Gordana Krizman

Spomenuo je i riječi sv. Pavla, koji govori o plodovima Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, strpljivost, blagost. “To su plodovi moga života koje Bog želi ubrati s moga stabla života”, naglasio je.

Vraćajući misao na evanđelje, naglasio je, kako ono otkriva duboku stvarnost našeg života, a to je korijen. “Bremenite brige našega vremena ne daju nam da Riječ Božja nađe korijen u našem života. Zato je važno zalijevati taj korijen našega života vodom Duha Božjega, vodom naše ustrajne molitve, euharistijskog slavlja čime nas Bog poput vrta obrađuje da zajedno kao zajednica donosimo pravi plod. I današnje slavlje nam govori da se Bog brine o nama kao zemlji. Ako je Bog u središtu naše pozornosti, On providi sve naše potrebe – duhovne i materijalne. Ako Njegovu Riječ zadržimo u srcu tada donosimo plod, ne samo za vlastito dobro, već i za dobro obitelji, zajednice. Tada pustinja procvjeta u oazu, u plodno polje”, poručio je propovjednik.

Ako je Bog u središtu naše pozornosti, On providi sve naše potrebe – duhovne i materijalne.

Stoga je potaknuo je vjernike na važnost shvaćanja da smo stvorenja, a da je Bog Stvoritelj, “to je polazište u kojem ja rastem u spoznaji milosti Božje, u Božjoj ljubavi i poput dobre biljke donosim plod”.

Foto: Gordana Krizman

“Neka nas Gospodin danas po ovoj Riječi, po Njegovu Presvetu Tijelu koju primamo radosno podari milost, ustrajnost trpljenja u nadi i radosnoga služenja jedni drugima kako bi dospjeli do konačnoga cilja, Kraljevstva nebeskoga”, rekao je na kraju homilije fra Malenica.

Na kraju mise se je prigodnim riječima zahvale obratio župnik domaćin vlč. Rudi Koraca, koji je tijekom misnog slavlja svirao i vodio zbor. Zahvalio je fra Goranu na raspoloživosti te je naglasio vjekovnu povezanost cijele središnje Istre s pazinskim samostanom.

O župi i župnoj crkvi

Mjesto Motovunski Novaki se u povijesnim spisima spominje još od 1258. godine. Župa je osnovana 1550., današnja župna crkva sagrađena je 1875., a posvećena 1979., po rukama biskupa Glavine. Sagrađena je na mjestu ranije crkve, posvećene 1590. godine. Zvonik, odvojen od crkve sagrađen je 1886. godine, visok je 30 metara, ima 2 zvona. Župni arhiv čuva zapise os 1738. godine. Na glavnom oltaru sa svetohraništem smješteni su kipovi Majke Božje, sv. Marine te sv. Nikole.

O svetoj Marini djevici

Sveta Marina rođena je 714. ili 715. godine u siromašnoj, vrlo religioznoj obitelji u Bitiniji, jednoj od regija Male Azije, područje današnje Turske. Marina u dobi od deset godina ostaje bez majke, a otac se nakon smrti žene želi povući u samostan. Marina ostaje s rođacima, no nakon nekoliko godina otac je vodi sa sobom u samostan predstavljajući je kao sina. S 14 godina dobiva tako ime fra Marin. Nakon pet godina otac umire.

Fra Marin, putujući sa subraćom, u jednom svratištu biva optužen da je dijete koje je gostioničareva kći začela u vrijeme kada su oni bili ondje njegovo, a u biti je bilo plod djevojčine veze s nekim vojnikom. Fra Marin priznaje grijeh koji nije počinio, biva izbačen iz samostana, nastanjuje se u obližnjoj špilji, preživljava od milostinje, a nedugo zatim mu djevojka donosi to i dijete, nazvano Felix.

Foto: Gordana Krizman

Naposljetku, na nagovor subraće redovnika, koji nikada nisu povjerovali u optužbe, poglavar prima fra Marina natrag u samostan, s djetetom. No, uslijed teškoga života fra Marin, odnosno Marina umire u 8. veljače 740. godine. Otkriće, prije ukopa, da je riječ o ženi, sve je zaprepastila. Tada su shvatili tešku klevetu koja je Marinu učinila žrtvom i divili se njezinoj pokornosti. Predaja kaže da se poglavar, kajući se, bacio na koljena ljubeći stopala svetice.

Tijelo svetice bilo je izloženo nekoliko dana zbog mnoštva koje se je od nje željelo oprostiti. Prvo čudo koje joj se pripisuje bilo je ozdravljenje Felixove majke od opsjednutosti. Tijelo je prvo pokopano u matičnom samostanu, a kasnije je više puta premještano u razne gradove. Danas se čuva u crkvi Santa Maria Formosa u Veneciji. Prema Rimskom martirologiju, sv. Marina se slavi 18. lipnja, a 17. srpnja se obilježava obljetnica prijenosa njezinih relikvija iz Carigrada u Veneciju, koji je prema nekim izvorima bio 1228. ili 1231.

Jedina župa u Hrvatskoj posvećena svetoj Marini djevici

Sv. Marina slavi se najviše u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, a u Hrvatskoj jedina njoj posvećena župa je upravo u Motovunskim Novakima. Ondje, desni manji kip na glavnom oltaru prikazuje sv. Marinu u crnom redovničkom habitu, s knjigom i križem u ruci, a za skute joj se drži dijete, maleni Felix. Župa je osnovana 1550. godine.