„Stajala sam nasred zelene čistine na vrhu Kalovitih Brda, kako se zove dio Pala. Stajala sam nepomično i spontano odavala počast onima koji su tu nekada živjeli. Vjetar je puhao i zanosio slobodne pramene kose tamo put Romanije, kao da me htio opomenuti i sjetiti na jedan davni, ali teški put. Put pun straha, zebnje i stradanja.

Proslava spomendana blaženih Drinskih mučenica u Goražđu / Foto: KTA

Ne, neću misliti (o tome) barem na trenutak. Neka me misli odnesu u moje rano djetinjstvo. S mnogo mojih prijateljica trčala sam bezbrižno tu kroz gustu šumu borovih jela, a zaustavili bismo se samo u jednoj maloj aleji gdje je bila umjetna pećina, a u njoj Gospin kip.

Nitko ne bi prošao, a da ne bi pokleknuo i prekrižio se. I eto, odjednom je sve unaokolo oživjelo.

Mnoštvo svijeta penjalo se i pristizalo baš ovdje, na ovo mjesto. Tu je samostan časnih sestara Kćeri Božje ljubavi. Na samom ulazu, s lijeve strane, bila je hladovina s klupama i stolovima unaokolo. Sve je bilo izrezbareno, od drveta i obojeno u zeleno.

Dalje, gore, dvije velike zgrade građene od drveta – „blokhaus“, kako su zvali tu vrstu gradnje, iza njih gospodarske zgrade. Sve je to bilo okruženo voćnjakom i šumom crnogoricom. Naročito je bilo lijepo u proljeće dok bi sve cvjetalo.

Blažene Drinske mučenice / Foto: Kćeri Božje ljubavi /

Pristizale su grupice i punile kapelicu. Naravno, nije sve stalo unutra, vrata kapele su bila širom otvorena, a sav ostali puk stajao je na velikoj verandi koja se nalazila ispred čitave zgrade. Tu je bio i harmonij na kojem je svirala jedna od sestara. Djeca, djevojke, mladići i naši očevi i majke, svi su se tiskali unaokolo i pjesmom veličali Boga živoga u svojim srcima.

S njihovim glasovima miješao se cvrkut ptica. Kličem u sjećanju:

„Kako je bilo lijepo moje djetinjstvo!“

Nije se imalo kada okaljati grijehom jer svake nedjelje i svakog blagdana bili smo s Kristom. Imali smo mi i veću crkvu u samim Palama, ali nama, djeci, bilo je naročito veselje kad bi se misa služila kod sestara u njihovoj kapeli. Tu bismo doživjeli i vidjeli uvijek nešto novo.

Sestre su živjele od svoga truda i rada. Nije bilo posla kojega one nisu same obavljale. Sjećam se dobro da sam s užitkom gledala kako sestra kosi travu, a najdraža mi je bila kad oštri kosu. Kako su Pale bile na glasu kao zračna banja, dolazilo je tu mnogo stranog svijeta, te su mnogi mještani izdavali sobe za ljetovanje.

Molitveno bdjenje uoči beatifikacije Drinskih mučenica, Sarajevo 2011.

Tako su i sestre imale jednu zgradu za izdavanje. Imale su na oporavku uvijek djece iz gradova. One su sve same radile i sve je bilo u najboljem redu, zato su ih svi voljeli i poštivali.

Sve te ljepote moga djetinjstva prekinuo je rat.

Rat koji je sijao smrt na sve strane, a neuki ljudi nisu znali odmah kuda i kamo krenuti. Započeo je bratoubilački rat i majke počeše vezati crne marame. Sestre, koristeći svoj ugled, kad god je ustrebalo našle su se kod svojih susjeda pravoslavaca da ih obrane, zaštite.

Sjećam se, tek što je pao prvi snijeg u studenom 1941., a vojnici su došli zapaliti kuću obitelji Đ. K. (prezime nečitko napisano), kad evo preko brda sestre predstojnice Jule, preklinje i moli oficira da to ne učini – i uspjela je zaštititi svoje prve susjede.

Proslavljen spomendan blaženih Drinskih mučenica u Goraždu / Foto: KTA

Već za nekoliko dana nije mogla nikome pomoći. Došli su četnici, opkolili dječji dom gdje sam i ja bila, te nas sve s Kalovitih Brda potjeraše put Romanije. Bila je noć, gazili smo do pojasa duboki snijeg, idući preko Rakovca. Odjednom se sve obasjalo svjetlošću. Stali smo svi. Tišina, nitko da progovori. Nešto me stegnu oko srca i viknuh u plaču: „To naš dom gori!“.

Tihim i smirenim glasom sestra Jula je rekla: „Ne, to naša kuća gori”.

Gledali smo ogroman plamen iz kojega se odvojio jedan poveći jezičak plamena i letio visoko prema nebu gdje je i nestao. Oni koji su nas vodili počeše mrmljati i kritizirati svoje, što su to učinili.

Težak je bio put do Romanije, ali se sestre nisu potužile iako je među njima bila i starica sestra Berchmana. S križem u ruci koračala je, dok je snijeg škripao pod nogama (…). Išli smo put Sjetline i zaustavili se u Podgrabu. Tu su nas rasporedili za rad po kućama, a sestre, osim stare Berchmane, odveli dalje u Goražde.

Tamo su ih zatvorili u staru bivšu vojarnu (…) zaklali i bacili u Drinu. Nisu se ustručavali što to drugi gledaju, nego su se još i hvalili.

Don Anto Baković i bl. Drinske mučenice

Kako su haljine sestara bile od crnog štofa, nisu dopustili da otplove Drinom nego su pravili od njih četničke zastave. Tako sam i ja dobila jedan komad da sašijem i izvezem mrtvačku glavu i slova, gdje je pisalo „za kralja i otadžbinu”.

S kakvim sam bolom i zgražanjem vezla i zalijevala suzama svaki ubod igle! Ni staru Berchmanu nisu poštedjeli – nju ubiše pod pračanskim mostom. (…)

Kad sam se iz tog meteža vratila na Pale, pričali su mi da su na zgarištu, gdje je sve izgorjelo do temelja, našli sveti sakrament (ciborij) sav izgorio i istopljen, samo je ostala sredina s hostijom (s otiskom pet hostija).

Tako je nađen i drveni križ sav izgorio, a samo dio gdje je bio natpis I.N.R.I. ostao je neizgoren. To su ljudi pokupili i predali u župu.

Vitraj bl. kardinala Stepinca, bl. Drinskih mučenica i bl. Bulešića

Daleko sam od voljenih lijepih Pala, ali nikada ne propustim priliku da ih posjetim. (…) Mnogi i ne znaju da je nekada ovdje bila gusta šuma i nasred zelene čistine jedna lijepa kuća iz koje se čula molitva i pjesma.

Ne znam s koje je strane vjetar dolazio, da li s Romanije i Ilidţe ili Ravne planine i Jahorine ili Trebevića. Ne znam, ali znam da mi je sušio suze na licu. Da, upravo je dvadeset i peta godišnjica mučeničke smrti pet časnih sestara.“

Izvor: Informativni bilten za promicanje kauze službenica Božjih  s. Jule Ivanišević i četiriju sestara (Kćeri Božje ljubavi, Br. 3/2009.)