Franjo – pjesnik

Sveti Franjo Asiški na poseban je način živio evanđelje ili, njegovim rječnikom rečeno, slijedio stope Gospodina našega, Isusa Krista.

Osim života u apsolutnom siromaštvu po uzoru na Isusa, njegov se život odlikuje specifičnom povezanošću evanđelja s pjesmom, zahvaljivanjem i radošću.

On je bio siromah, ali siromah koji radosno pjeva u zahvalnosti Stvoritelju.

Još kao mladić, prije svoga obraćenja, rado je sa svojim prijateljima pjevao i svirao.

Njegov prvi životopisac Toma Čelanski spominje da je imao glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan (Prvi životopis sv. Franje Tome Čelanskog 83). Sigurno su te pjesme pripadale trubadurskom repertoaru onoga vremena.

Pjesma će ga pratiti cijeloga života, a na poseban način nakon njegova obraćenja, kad mu daje novo nadahnuće.

Svoju radost pokazivao je pjesmom.

Pa čak i u trenutcima bolesti, napuštenosti i tjeskobe Franjo koristi pjesmu kao oružje protiv napasti žalosti i tuge. Posebnu je pozornost pridavao liturgijskom pjevanju, i braću poticao napose na pjevanje psalama i to onih koji su izražavali nadu i hvalili siromaštvo.

Međutim, Franjo je i sam bio pjesnik, a prema nekim izvorima i skladatelj.

Tako navodi Asiški zbornik:

Sjedeći je počeo razmišljati i napokon je rekao: „Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine!” Tim je riječima dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju… Pohvale Gospodnje što ih je sastavio, naime: „Svevišnji, Svemogući, dobri Gospodine” nazvao je „Pjesmom brata Sunca”, jer je Sunce od sviju stvorova najljepše i jer se najbolje može usporediti s Bogom. (84)

Blaženi je Franjo, pošto je sastavio Pohvale Gospodnje o stvorovima, napisao i neke svete riječi s napjevom na utjehu siromašnim gospođama samostana Svetoga Damjana. (85)

Franju je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca.

Na koncu, svoj ovozemaljski put završio je pjesmom:

Zato je ono malo dana što su ga dijelili od smrti upotrijebio za pohvale i svoje nada sve ljubljene učenike poticao je da s njim slave Krista. A sam je, koliko je mogao, zapjevao ovaj psalam:

„Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem” itd.

Pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima što ih je nekoć sastavio pozivao ih je na božansku ljubav.

Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao u susret i pozivao je u svoj gostinjac:

„Dobro došla, sestro moja smrti!” (Drugi životopis sv. Franje Tome Čelanskog 217)

fra Danijel Nikolić, magistar bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i glavni urednik Svjetla riječi
Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije