Fra Miro je, piše Nedjelja.ba, dobra duša Bosne Srebrene, rođena 1965. u selu Gusti Grab kod Busovače.

Lomljenje

U razgovoru za Katolički tjednik 2024. godine progovorio je o tome kako je osjetio da ga Bog poziva na svećeništvo.

Skromno je rekao: „Nije to puno zanimljivo, kao i kod svih ostalih mladića u tom vremenu poziv se, naravno, javio polako, barem ja tako mislim… Javio se još u osnovnoj školi, ali nisam tada ‘odgovorio’ jer nije bila takva situacija – ni u obitelji ni izvan nje. Iako smo mi bili vjernička obitelj, išlo se u crkvu, ali o tomu se nije puno razmišljalo, a ja nisam nikome ništa govorio te sam tako nakon osnovne škole upisao srednju u Busovači za građevinskog tehničara, i to je trajalo dvije godine…

Dvije godine sam se lomio oko toga ući u sjemenište ili ne

Dvije godine sam se lomio oko toga ući u sjemenište ili ne i napokon sam smogao snage i rekao to svom kapelanu, potom roditeljima te sam iz srednje škole prešao u sjemenište u Visokom.“

Fra Miro je tako završio sjemenište, prošao novicijat, poslije toga vojsku, a onda je došao na red teološki fakultet u Sarajevu.

Ukazala se prilika da se studij završi u inozemstvu, tako je fra Miro 5. godinu završio u južnoj Italiji. „Potom sam upisao ekumenizam još dvije godine na Teološkom ekumenskom institutu Sv. Nikola kod dominikanaca gdje je među profesorima bilo i pravoslavaca, protestanata“, ispričao je.

Majka je uvijek mir

Dalje je dodao kako se nakon toga mislio vratiti u Bosnu… „Ali eto, dogodio se rat u BiH i u jednom trenutku naši sjemeništarci su došli tamo na četiri mjeseca – jer nisu imali gdje. Talijani su se organizirali, ispraznili jedan samostan i tu smjestili sjemeništarce. Poslije su se oni vratili u Bašku Vodu, a u Italiji je ostao novicijat gdje sam bio duhovnik i ispovjednik.“

U jednom trenutku bio sam u krizi

Tako je fra Miro ostao u talijanskoj provinciji. Bio je i drugi meštar bogoslova, a uz to i profesor novaka. „Naravno, dobio sam i talijansko državljanstvo pa sam se uključio i u pastoral, mogao sam biti kapelan, župnik. Ostao sam tri-četiri godine, iako je novicijat nakon četiri godine vraćen. No, ostao sam i dalje u talijanskoj provinciji, obnašao službe gvardijana, bio i u upravi provincije“, rekao je.

Mama, evo ti habit, ti to dadni fratrima u župi

A onda uslijedio je duboki udah te je nastavio: „Kad je počeo rat, onda sam se naravno vratio jer mi je tata poginuo“, teško je izgovorio fra Miro, no odlučio je nastaviti s knedlom u grlu i suzama u očima.

„Došao sam ovdje, brat je bio u bolnici ranjen i u ruke i u noge. Bilo je nezgodno… U jednom trenutku bio sam u krizi, htio sam ostati tu. Skinuo sam habit, položio ga mami u naručje i rekao: ‘Mama, evo ti habit, ti to dadni fratrima u župi, nek’ oni vrate u Italiju, ja idem, uzet ću bratovu pušku i idem.’ Mama mi je tada uzela ruke, poljubila i rekla: ‘Ako uzmeš pušku, ne možeš više uzet’ Isusa.’ I tako sam ja uzeo habit i vratio se u Italiju“, drhtavim glasom, ali s jasno osjetnom zahvalnošću, prepričao je Relota koji je već 35 godina franjevac.

Razgovor s novoimenovanim vojnim ordinarijem u cijelosti pročitajte na Nedjelja.ba.