PREKASNO…

Bližimo se kraju liturgijske godine. Crkva pred nas stavlja razmišljanje o posljednjim stvarima koje se naziva eshatologija. Bez njih bi naš ovozemaljski život, kojega će smrt dokončati, ostao apsurdan. „Posljednje stvari“ osvjetljavaju nam zemaljsku egzistenciju i daju joj nadu i puni/pravi smisao.
Prispodoba o deset djevica, puna neobičnosti, umjesto zaručnika i zaručnice u središtu, vrti se oko nekih deset djevojaka. Njihov odnos spram ulja razvrstao ih je na mudre i lude. Štoviše, unatoč njihovoj velikoj međusobnoj sličnosti,

sve su bile djevice, sve su iščekivale zaručnika, sve su pozaspale, ipak, polovica ih je zauvijek propala! Zašto? Samo zato jer nisu spremne dočekale zaručnika! Zakasnile su! Je li pošteno da su tako okrutno kažnjene zbog pukog kašnjenja?

Foto: Dario Zürchauer

To je pitanje koje nam se nameće ove nedjelje.
Ženi ti se prijatelj u Americi. A ti nikada tamo nisi bio/la. Stiže ti poziv na svadbu. A ti o putovanju samo možeš sanjati, jer nemaš para. Kad ono u pozivnici i avionska karta. Nemaš zapreke, a niti izgovora. Odbrojavaš dane. Hvališ se znancima. I, naposljetku, zakasniš na avion, jer si se prekasno počeo/la spremati za put. Zar je moguće da ti je propalo životno putovanje?!
Ovo je samo metafora. Ali za razmišljanje. Poruka je jasna: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“

Foto: Pexels

Znamo da je to najvažniji događaj u životu koji ni za glavu ne bi htjeli propustiti. Stalo nam je do susreta s Isusom. Sve smo njemu podredili. Želimo se svečano obući za susret s njime. Kad god došao, zateći će nas spremne. Neće nas moći iznenaditi. Osobito jer nam je najavio da će doći iznenada.

Mi ne znamo kada će se Isus pojaviti. Ali znamo da smo pozvani na njegovu svadbu. Znamo da nam je zapovjedio da bdijemo.

Stigli smo do središta priče! Slijedi vrhunac! A to je pitanje našeg najintimnijeg odnosa s Isusom. Što smo za njega spremni podnijeti? Koliko pretrpjeti? Pričamo li često i s lakoćom o susretu s njime? Živimo li za taj susret? Pogledamo li povremeno kada će se pojaviti? Odgovor na ova pitanja ovisi o stupnju ljubavi koju imamo prema Isusu. Ako smo s njime uspostavili bliski osobni odnos, onda je on središte našim misli, riječi, jer je središte našeg srca. O. Ante Gabrić je nekom zgodom rekao: „Pozvani smo gorjeti za Isusa, a mi dimimo. Neću više dimiti! Hoću gorjeti!“

Naša je domovina na nebesima i za njom osjećamo nostalgiju, vapimo za Isusovim dolaskom, želim ići tamo gdje je stvarno „normalno“, a mi živimo u situaciji u kojoj se svaki dan ljudi mrze, truju riječima, ubijaju… To nije normalno.

„Novo normalno“, kako nam mantraju, postalo je već frustrirajuće, jer se ne možemo naviknuti „normalnim“ zvati ovaj nenormalni način života. Osjećamo nostalgiju za slobodom, kako pamtimo da je bilo nekada, pogled upiremo u istraživače, nadamo se skorom otkriću cjepiva…

Umjesto da nas situacija s koronom baci u depresiju, neka nam radije otvori oči duha za stvarnost koju ne vidimo, jer za virus ćemo pronaći lijek, ali od grijeha nas može izliječiti jedino Isus.

Eto, takav bi trebao biti život kršćana! Mi smo serija s greškom, svi smo obilježeni grijehom, naziva se on istočni ili izvorni grijeh. Zato vapimo „Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Mudri budimo, iskupljujmo vrijeme, oročimo vrijeme, jer dani su zli!  Zlo je puno dublje ukorijenjeno u ovaj svijet od korona virusa. Za virus ćemo pronaći lijek, ali od grijeha nas  Zato sada molimo više nego inače.