Ovim povodom prenosimo kratki presjek živote Majke Franziske Lechner i zapise iz Kronike Družbe koji je objavljen na mrežnoj stranici Kćeri Božje ljubavi.

Franziska Lechner rođena je 1. siječnja 1833. u Edlingu kod Wasserburga u Bavarskoj od oca Franje Ksavera i majke Marije. Njezini su roditelji imali seoski posjed, a bavili su se i prijevozom. Dok je pohađala mjesnu osnovnu školu mnogi su zapazili Franziskine sposobnosti: izuzetno pamćenje, osobitu revnost i želju za znanjem. Bila je srdačna i neposredna u ophođenju, pristupačna i razgovorljiva.

Često je znala nakon nastave ili nedjeljne mise okupiti djecu na igru i zabavu, ali i na pouku. Od najranijih dana gajila je posebnu ljubav prema raspetome Gospodinu. Neizmjernu Božju ljubav otkrivala je i spoznavala pred velikim križem u roditeljskoj kući pred kojim se svake večeri zaustavljala u molitvi. Željela je nasljedovati tu raspetu ljubav i učiniti je vidljivom vršeći djela ljubavi prema ljudima.

Socijalno-karitativna djelatnost u suradnji s Johannom Fidelom de Pozzom

Godine 1849. odlazi u München i ulazi u samostan kod Siromašnih školskih sestara naše Gospe kod kojih ostaje do 1861. Tu je primila naobrazbu za učiteljicu ručnoga rada. Nadala se da će postignutim znanjem moći učiniti mnogo dobra. No nakon nekog vremena shvaća da to nije njezin pravi put. Od jeseni 1864. do jeseni 1865. radi u Zavodu za gluhonijeme u Münchenu gdje upoznaje svećenika Johanna Fidela de Pozza koji je upoznaje sa svojim socijalno-karitativnim idejama. On je namjeravao osnovati zavod te omogućiti djevojkama iz brdovitih naselja da steknu naobrazbu i dobiju potrebni odgoj koji bi im omogućavao lakše snalaženje u društvu. U njegovu zavodu prvenstvo bi imale siromašne djevojke. De Pozzo je o svemu ovom razgovarao s Franziskom te ju oduševio za svoj pothvat. Postaje njegova prva suradnica i suosnivateljica.

 Vremenom se od njih oblikuje redovnička zajednica kojoj Franziska postaje prva poglavarica, a de Pozzo daje smjernice za način života i dnevni red.

Nju je osobito privukao naziv Dobrotvorno društvo Božje ljubavi. Prihvaća de Pozzov poziv i odlazi u Ilanz u Švicarsku. Od 1865. do 1867. blisko surađuje s de Pozzom. Ubrzo se oko početne socijalno-karitativne djelatnosti počinju okupljati djevojke koje su svoj život željele posvetiti ovoj djelatnosti. Vremenom se od njih oblikuje redovnička zajednica kojoj Franziska postaje prva poglavarica, a de Pozzo daje smjernice za način života i dnevni red. No postupno dolazi do razlaza u zajedničkom radu jer Franziska često nije mogla slijediti de Pozzove upute i zahtjeve. U jesen 1867. napušta De Pozzov Institut. Nakon kratkog vremena opet se nalazi na početku. Sada je obogaćena suradnjom s De Pozzom koja, iako nije bila duga, bila je plodonosna za Franziskino kasnije djelovanje.

Pronalazak životnog poziva

U danima kušnje i tjeskobe, ali i istinskoga traganja i odgovaranja na Božji poziv, Franziska svoj život predaje Božjem vodstvu. Dugo je tražila svoj životni put dok ga nije pronašla i ostvarila u duhu dara koji je Bog upisao u njezino srce. Željela je konkretnim djelovanjem njegovu ljubav učiniti vidljivom u svijetu pomažući potrebitima. Dobro je poznavala nevolje i probleme svoga vremena u zamahu industrijalizacije te s njom povezana društveno-ekonomska previranja u Europi koja su osobito pogađala i ugrožavala siromašne i neuke, one s ruba društva.

Po karizmi primljenoj od Boga, postaje joj jasno da je njezin poziv i poslanje prihvaćati te djevojke i biti im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama.

U tom razdoblju mnoge djevojke dolaze sa sela u grad u želji da se zaposle kao radnice ili kućne pomoćnice. No te djevojke nisu bile jedini socijalni problem velegrada: bilo je tu sirotinje, zaboravljene i napuštene, toliko zapuštene djece za koju se nitko nije brinuo jer su roditelji morali teško raditi da bi preživjeli. Uvidjevši ove potrebe tražila je načine kako bi pružila pomoć. Došla je u kontakt s nekom gospodom i svećenikom koji su je podržali u nakani da u Beču karitativno pomaže potrebnima. Beču je nedostajala ustanova kakvu je ona zamišljala. Po karizmi primljenoj od Boga, postaje joj jasno da je njezin poziv i poslanje prihvaćati te djevojke i biti im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama.

Odobrenje za osnivanje Družbe

Prepoznavši poticaj Božje milosti 25. listopada 1868. dolazi u carski grad Beč. U ovome gradu susretale su se suprotnosti ljudskih svakodnevnica: bijeda i obilje, sigurnost i nesigurnost, blagostanje i oskudijevanje. Na blagdan Marijina prikazanja u Hramu, 21. studenoga 1868. primila je odobrenje za osnivanje Družbe i za tu svrhu dopušteno joj je prikupljanje milodara. Sama, bez suradnica i sredstava slavila je Boga za milost osnivanja Družbe kojoj je dala ime Kćeri Božje ljubavi, a za geslo je odabrala: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu. U životu je provodila načelo koje je i svojim duhovnim kćerima ostavila za zadaću: Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.

Poduzela je mnoga osnivanja odgojno-obrazovnih zavoda u granicama Austro-Ugarske Monarhije s ciljem da zapostavljenom sloju društva pokaže Božju ljubav.

U Beču je Franziska započela socijalno-karitativno i odgojno-obrazovno djelovanje kojim je željela unijeti duhovnu svježinu u Crkvu i svijet. Ubrzo su se oko nje počele okupljati djevojke s istim težnjama i tako dobiva prve suradnice. Poduzela je mnoga osnivanja odgojno-obrazovnih zavoda u granicama Austro-Ugarske Monarhije s ciljem da zapostavljenom sloju društva pokaže Božju ljubav. Osnivala je škole, zavode, ekonomije, internate, samostane. Nit vodilja njezina djelovanja bila je: Činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu. Često se trebala suočavati sa različitim preprekama i problemima, a istovremeno i odgovoriti na poticaje Božjega nadahnuća i potrebe društva u kojem je živjela.

Utemeljiteljica Družbe M. Franziska Lechner preminula je 14. travnja 1894. u Breitenfurtu kraj Beča. U Kronici Družbe je zapisano:

27. ožujka 1894.:

Kočijom dovoze Majku Franzisku do kuće „Maria Hielf“ u Breitenfurtu. Bez prigovora se podvrgava želji obiteljskog liječnika i odredbi njegovateljica.

12. travnja 1894.:

S. Ignatia Egger i rektor crkve Kummer posjećuju Majku Franzisku. Majka Franziska prima sakramenat sv. Ispovijedi.

13. travnja 1894.:

Majka Franziksa sudjeluje u sv. Misi i prima sv. Pričest.

14. travnja 1894.:

Stanje slabosti muči dobru Majku. Nakon jakog krvarenja, oko 11.30 sati, predaje svoj život Gospodinu. „Evo me! Ti si me zvao!“ (1Sam 3,5) Njeno mrtvo tijelo položeno je u jednostavni drveni lijes, koji je postom stavljen u srebrnbijeli metalni lijes. 17. travnja 1894. ispred kuće “Maria Hilf“ održan je prvi svečani blagoslov lijesa. Od kuće „Maria Hilf“, krenula je kočija sa staklenim otvorima, na koju je bio položen lijes s tijelom naše Utemeljiteljice. Slijedila ju je duga povorka žalosnih sestara, prijatelja i dobročinitelja.

30. srpnja 1924., nakon ekshumacije, kosti naše Majke Utemeljiteljice su položene u novi lijes i u svečanoj pogrebnoj povorci odnesene u kuću Utočište sv. Josipa. Tamo se, u novouređenom groblju, u niši kripte ispod kapele, nalazi njeno posljednje počivalište.

Majko Franziska, moli za nas!