Don Jakoslav Banić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, od ožujka 2023. djeluje u Ugandi, u Biskupiji Moroto, a na a ovogodišnjem Susretu misionara Crkve u Hrvata kojemu je domaćin bila Krčka biskupija podijelio je  svoje dosadašnje misijsko iskustvo za Katolički tjednik.

Otkrio je, kako prema UNICEF-ovoj statistici, u regiji Karamoji samo 20 % djece doživi petu godinu života i ta djeca umiru zbog neuhranjenosti, malarije, tuberkuloze i drugih bolesti, a jedino svjetlo tu je upravo biskupijska bolnica.

Ovdje je zaista riječ o spašavanju ljudskih života

„Naša bolnica ima 300 ležećih kreveta i jedna je od najjačih u toj regiji, gdje također dolaze i stanovnici iz Kenije. Pripada biskupiji, a vode ju misionari kombonijanci, te uz to ima medicinsku školu te u nju dolaze na obuku i liječnici specijalizanti. Puno je mladih liječnika volontera iz svih dijelova Europe, ali nažalost sredstava za potrebne medicinske lijekove i plaće, nema. Odnosno država je trebala financirati ovu godinu 60 % sredstava, međutim ona je svoje novce ‘pojela’ i ti novci nisu stigli te se nalazimo na jednoj prijelomnici kako spasiti bolnicu… Onda sam tom prigodom, u ime biskupije, išao u Baltimore u Catholic Relief Services da nam pruže pomoć. Također, išli smo i do Kolumbovih vitezova– biskup je molio ako možemo doći i do njih jer već godinu dana traje ta bitka… Ono što je meni bilo nekako razočaravajuće u svemu tome – mi nismo molili ni za izgradnju škole, bolnice; i taj neki aparat koji je u Crkvi posložen da to sve nekako funkcionira – uopće u jednom trenutku nije imao sluha da shvate koliki je to problem. Meni bi bilo jasno da smo ispali iz programa da npr. gradimo vrtić ili školu pa postoji negdje nešto preče, ali ovdje je zaista riječ o spašavanju ljudskih života“, zabrinuto je ispričao misionar.

Puno je mladih liječnika volontera iz svih dijelova Europe, ali nažalost sredstava za potrebne medicinske lijekove i plaće, nema.

„S druge strane, mi imamo drugu bolnicu – to je državna, ali ona nema lijekova. Ona jednostavno svakog pacijenta šalje u našu bolnicu govoreći kako ćemo im mi ondje pomoći… Mi nikad nismo u toj bolnici bez obzira što se svaki pregled naplaćuje radi njezina održavanja kako bi postala samoodrživa – uskratili uslugu. Jer 85 % našeg naroda je siromašno, oni zapravo nemaju ništa u kontekstu siromaštva. Nemaju ni hrane, osobito u rujnu kada završi ta berba, kada počinju stizati prve informacije gdje je ove godine najviše zahvatila suša, jer kiša zadnje tri godine – sad imam informacije i četvrtu godinu – u mnogim dijelovima je zakazala. Jednostavno je sve spaljeno. I ne možete vjerovati da je nešto što je tako lijepo raslo u jednom trenutku sve nestalo. Onda počinju dolaziti prve informacije o gladi, i nažalost najviše stradavaju najmlađi – djeca. I tu mi je bilo nekako teško shvatiti da nemamo taj neki osjećaj… Čak sam u jednom razgovoru kazao ‘ne tražim za svoju misiju’, bez obzira što smo ju počeli graditi, ne, ovo je projekt koji je univerzalan, koji drži cijelu biskupiju, koji cijela biskupija podržava jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Ako mi ugasimo tu bolnicu, ako počnemo zatvarati odjele ili smanjivati ono što u njoj činimo, mi ćemo se naći pred jednom katastrofom“, prepričao je don Jakoslav.

Dakako, medicinski problem nije jedini koji tišti našeg misionara i njegovu biskupiju.

Kao i u drugim dijelovima afričkog kontinenta, postoje poteškoće i u sektoru obrazovanja. Kazao je kako samo 15 % djece u Karamoji ima mogućnost pohađati školu.

„Uzet ću samo primjer jedne župe koja ima 750 krštenja, a u cijeloj školi od 1. do 8. razreda je svega 700 djece. Dakle niti jedna generacija neće moći završiti. Sad kad to podijelite dobivate brojku po generaciji – koliko djece ide. I ovaj mali postotak njih koji mogu ići u školu je zahvaljujući dobročiniteljima iz Europe, Amerike – iz bogatijega svijeta, koji pomažu u tom vidu jer u Ugandi školstvo nije besplatno”, objasnio je misionar.

Apsurdni uvjeti za školovanje

Kako bi još bliže dočarao situaciju, ispričao je jedan primjer: „Mi smo platili školarinu, kupili smo sve što je djetetu bilo potrebno, nismo mu samo kupili dvije plave majice za tjelesni odgoj, a on zbog toga nije mogao igrati tjelesni i ravnatelj nas je zvao i rekao da, ako kroz sljedećih mjesec dana ne donesemo plave majice, oni će ga morati otpustiti iz škole. Zbog dvije plave majice. Ja sam tada pitao ravnatelja: ‘Je li važno kako to dijete uči ili je važno da ima takve dvije majice?!’ On ima druge majice, ali ne, moraju biti plave. Rekao je: ‘U pravu ste, ali ovo su naši uvjeti, mora se to poštovati’. To su sve privatne škole, državnih škola baš toliko i nema, postoje, ali su cijene slične privatnim. Djeca tamo u biti mogu ići u školu, mogu platiti nešto sitno, ali neće dobiti svjedodžbe. Tek kad isplate sve ono što košta, država će dati potvrdu da su završili školu.“

Don Jakoslav je objasnio kako je cilj biskupije povećati broj katoličkih škola, iako imaju pritužbe i na katoličke škole jer ne može se svugdje sve kontrolirati – učitelje i osoblje.

Objasnio je da jedan i jedini obrok koji djeca u školama imaju čini žlica palente i tri zrna graška.

„Kad smo na to reagirali, rekli su nam ‘mi nismo ovdje da prehranjujemo djecu nego da ih školujemo’. Onda postoji situacija gdje je novi uvjet da djeca donesu kilogram šećera kako bi se školovali. I opet smo reagirali pa su se pokušavali opravdati da nisu tako rekli.”

Čak sam mogao prihvatiti vidjeti smrt djeteta, ali najteže mi je vidjeti dijete koje umire od gladi.

“Prolazimo strašno iskustvo gladi. Ja ne znam riječi kojima bih to mogao opisati. Čak sam mogao prihvatiti vidjeti smrt djeteta, ali najteže mi je vidjeti dijete koje umire od gladi. Mi dolazimo u sela i vidimo razigranost djece, smjeh, nema veze jesu l’ oni šporki, i imaju li odjeću ili ne, tolika radost da se približe nama i dotaknu nas, neka i zaplaču jer sam bijelac pa mu je strašno vidjeti… A onda naiđete na dijete koje sjedi samo, na prsima mu se samo kosti vide, mali stomak, vidite kako mu suze teku niz lice, i on gleda u prazno. Dajete mu vodu – ne pije, dajete mu hranu – ne jede, pokušavate ga nasmijati – bezuspješno; više u njemu nema želje za životom. Jednostavno se gasi i to kad vidite, pred takvim stvarnostima ste nemoćni, osjećate se i obeshrabreno, nehumano, neljudski – dali biste cijeli svijet samo da se to dijete nasmije, međutim – gotovo je. Pokušavate ga odvesti u bolnicu, pokušavate pomoći na sve načine… I imate jedan trenutak kad pomislite da ide nabolje, ali onda za dva dana jave da je preminulo, i to je izgubljena bitka života. Ta njihova ljubav je nešto što nećete doživjeti ni od koga”, posvjedočio je don Janko.