Fra Mirko Juraj Mataušić, istaknuti hrvatski teolog, komunikolog, sveučilišni nastavnik i katolički novinar, rođen je 3. rujna 1944. u mjestu Medsave kraj Samobora, a preminuo je 14. studenoga 2014. u Zagrebu, u 71. godini života, 54. godini redovništva i 44. godini svećeništva.

Za svećenika je zaređen u Zagrebu 27. lipnja 1971. Nakon završene osnovne škole u Samoboru te gimnazije u Zagrebu pohađao je studij filozofije u Rijeci te teologije u Zagrebu i Münsteru (1965. – 1972.). Studirao je publicistiku i teoriju komunikacije u Münsteru (1972. – 1975.) te na Studiju publicistike i teorije komunikacije, slavistike i filozofije u Salzburgu (1976. – 1977.). Doktorirao je u Salzburgu s tezom: „Kroatische katholische Presse 1849. – 1900. Antemurale christianitatis“ (Hrvatski katolički tisak 1849. – 1900. Predziđe kršćanstva) godine 1984. te je tako postao prvi doktor publicistike u Hrvatskoj.

Svjedočanstvo drugih

Njegov subrat, fra Mario Cifrak, jednim je prilikom naglasio kako je njegov boravak u samostanu bio usko vezan uz fra Mirka jer ih je on u bogosloviji poticao da se što bolje pripreme za svoje svećeničko poslanje. Govoreći o suživotu s njime u ratnom razdoblju, istaknuo je: „Čini se da je baš u ratno vrijeme Providnost htjela da on bude provincijal jer se, zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima, znao nositi s brojnim novinarima koji su bili željni informacija o onome što se događalo u Hrvatskoj odnosno onome što je rat donosio svakoga dana“.

“O. Mirka pamtim kao čovjeka koji je imao puno strpljenja i koji je učinio sve da nas na najbolji mogući način pripremi za sve što nas je čekalo na Hrvatskom katoličkom radiju. Bio je vizionar i zbog toga je nailazio i na mnoga nerazumijevanja. Načela koja je postavio tada i danas vrijede na Hrvatskom katoličkom radiju.”

Glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije, Zvonimir Ancić jednom je prilikom o njemu posvjedočio: “Znao je govoriti da ne ‘radi’ radio za biskupe i svećenike, već radio koji će evangelizirati.”

Veliki “pastoralac”

Za vrijeme rata posebno je skrbio za franjevce i vjernike koji su bili na ratom ugroženim područjima, a u tijeku borbi u Vukovaru u više je navrata vozio hranu i lijekove u vukovarski samostan. Organizirao je molitvene susrete za mir u crkvi Sv. Franje na Kaptolu te se povezao s mirotvornim katoličkim udrugama u inozemstvu, a iz tih je inicijativa uz suradnju Borisa Peterlina nastala i Kršćanska informativna služba (KIS). U svome svećeničkome radu posebnu je pozornost posvećivao radu s mladima pa je iz vjeronaučnih susreta za mlade koji je vodio na Kaptolu nastao Pokret mladih katolika (POMAK). Također je inicirao i pokretanje FRAMA-e (Franjevačke mladeži) u provinciji Sv. Ćirila i Metoda.

Govoreći o Hrvatskom katoličkom radiju na njegovim počecima u časopisu Prijatelji, koji je objavljen devet mjeseci otkako je HKR počeo emitirati zapisao je ovako: “Ovaj radio želio je od početka biti glas Kristovih vjernika u javnosti. On ima navjestiteljsku ulogu, prenijeti današnjem svijetu na današnji način poruku evanđelja. Ne želi zaobići nijedno područje ljudskoga interesa. Jer kršćanska vjera ne smije ispustiti iz vida nijedan ljudski problem. Zato na HKR-u ne obrađujemo samo vjerske teme nego želimo obuhvatiti sva područja ljudskoga života i interesa.

Emitiramo svaku vrstu dobre glazbe i pritom ne pitamo kakav je čovjek koji je stvara nego kakvu je pjesmu stvorio. Jer kad bismo odbacivali glazbu zbog autora ne bismo smjeli puštati ni velik dio klasične glazbe; možemo li zamisliti naš radio bez Mozarta? Starozavjetni su književnici i farizeji izbjegavali društvo grešnika da se ne bi onečistili. Isus se družio s grešnicima da bi ih spasio. Želimo uz Božju pomoć slijediti Isusa – tako da ne osuđujemo i da pružimo šansu onome što je dobro.”

In memoriam

Često se kaže da vrijeme brzo leti. Tko bi rekao da je od preminuća fra Mirka do danas prošlo devet godina.

Sredinom kolovoza te 2014. godine došao sam u zagrebačku župu Predragocjne Krvi Isusove u Kozari Bok za upravitelja župe i predstojnika filijalne kuće. U njoj su me dočekali: fra Toni Mutnik, fra Mirko Mataušić i fra Tomislav Smiljanić. 

Sjećam se, u vrijeme ručka, fra Mirko me k’o usput upitao: “Hoćeš li ti moći vršiti ovu službu?” Spontano sam odgovorio: “Uz Božju pomoć i bratsku suradnju.” A on je spremno dodao: “Ja ću ti pomoći koliko mogne.” I tako je i bilo. Uz brojne obveze koje je imao rado je sudjelovao u bratskom zajedništvu i župnoj zajednici. 

Dugo je u noć znao raditi, pa je imao problema sa snom, ali rijetko bi izostao od zajedničke jutarnje molitve Časoslova.

Uz objed puno smo razgovarali, uglavnom o prošlim događajima, uspomenama, a imao je mnoštvo anegdota iz redovničkog života. Često bi se uhvatili i aktualnih događanja. Uvijek bi novinarski ulazio u bit, a svećenički i franjevački unosio optimizam.

Mjesec i pol dana živjeli smo zajedno, a onda je u noći zazvonio telefon. Glas je priopćio da je fra Mirko imao prometnu nesreću, ali bez posljedica za druge sudionike u prometu. Naknadno smo doznali, laički govoreći, da mu je pukla neka žilica u mozgu i da je odmah pao u komu. U tome stanju bio je nekoliko dana, a onda je na blagdan sv. Nikole Tavelića, preminuo.

Mnogi ga pamtimo ne po njegovoj učenosti i službama koje je vršio, nego po njegovoj predanosti onome što je radio i ogromnom povjerenju u ljude koje je susretao na svom životnom putu.

fra Željko Janjić

Hvala, p. Mirku!

U srijedu, 19. studenog 2014. na zagrebačkom groblju Mirogoj na veličanstvenom sprovodu ispratili smo našeg p. Mirka Mataušića. Vijest o smrti p. Mirka, nakon moždanog udara, brzo se proširila po našoj župi i doživljena je kao veliki gubitak. „Ode nam naša duhovna i intelektualna vertikala“, reče jedna župljanka. Prethodne nedjelje, prigodom objave njegove smrti, u Luču, našem župnom biltenu, prikazan je njegov životni put i angažman  na širem crkvenom i društveno-kulturnom polju. Unatoč svemu što je o njemu rečeno u dubini duše osjećam potrebu istaknuti njegovu ulogu i doprinos u životu naše župe. 

Pošto je bio izvanredni profesor na fakultetu, nije bio službeno namještenik župe, ni župni vikar ni župnik, ipak je svesrdno sudjelovao u životu župe. Redovito je ispovijedao djecu i odrasle, a svake nedjelje je predvodio jednu sv. misu, najčešće u 11 sati. Svima nam još uvijek odzvanjaju njegove propovijedi na nedjeljnim misama i zornicama, s naglašenom crkveno-socijalnom i duhovnom dimenzijom.

Osim sudjelovanja u liturgijsko-sakramentalnom životu naše župe, p. Mirko je bio inicijator i nositelj niza aktivnosti u našoj župi: Mala obiteljska škola, zatim tribine o socijalnom nauku Crkve. Sam je držao predavanja, dovodio predavače i tako nastojao podići crkveno-društvenu svijest i odgovornost vjernika naše župne zajednice. 

Posebno ističem jednu vrlo važnu ulogu p. Mirka koja nije bila javna, nego diskretna i samozatajna. Riječ je o pružanju duhovne pomoći u individualnim razgovorima, prigodom neke osobne, bračne ili obiteljske poteškoće.  Tko god  mu se obratio za razgovor ili ispovijed, nikoga nije odbio, za svakoga je, unatoč svojim profesorskim obvezama, našao vremena. O njegovoj duhovnoj pomoći mogu osobno  posvjedočiti, a i  brojni župljani, koji su dolazili samostalno ili su bili upućeni  k njemu. Svojim predivnim propovijedima, predavanjima, a u individualnim  razgovorima, svojim duhovnim poticajima, nastojao je podizati i izgrađivati osobnu i crkveno-socijalnu svijest pojedinca i župne zajednice, te je zaista bio „duhovna i intelektualna vertikala“ u našoj župi. Našu župu i samostan je obogatio svojom osobnošću i svojim nesebičnim radom.  Ovom prilikom, hvala našem p. Mirku za sve što je učinio u našoj župi, a napose velika hvala, za pruženu duhovnu potporu, vjeru, nadu i ljubav.

Župljanin J.B.