“Prije nekoliko večeri, supruga je iznenada dobila visoku temperaturu.
Sin je nekoliko dana ranije imao trodnevnu.

Preuzeo sam brigu o dvoje male djece.
Bio sam tih dana umoran.
Neispavan.
Bio sam živčan.
Moj teški karakter tada najviše dođe do izražaja.
Teško mi je biti zahvalan.
Za bilo što.

Držiš malenu kćer u ruci koju si čekao toliko dugo i ne možeš pronaći zahvalnost u sebi.
Ne možeš ju pronaći iskreno, već duže vrijeme.
Prestaneš biti poput rijeke koja teče, osjeća, daje i pronalazi život.
I postaneš ustajalo jezero.
Nisam imao volje moliti.
Samo čekati da svi konačno zaspu. I da odem leći. Što prije.
Imao sam želju,
a onda sam odjednom začuo zvuk vode iz kupaonice.
Shvatio sam da nam se kotlić od wc-a pokvario.
Voda je curila neprestano.
Bio sam tako živčan.

Bio sam ljut jer sam u ponoć morao tražiti alat, rastavljati sve i pokušati ga popraviti.
Bio sam ljut,
sve dok deset minuta kasnije, nisam na glas izrekao:
– „Pa zašto Bože nakon ovakvog cijelog dana još i ovo?“
Bio sam ljut,
sve dok mi usred jednog običnog wc-a,
u vodi koja nije prestajala curiti,
Isus nije odgovorio.
Usred jednog običnog wc-a,
u vodi koja nije prestajala curiti,
susreo sam zahvalnost koja je iz mog srca tako neprimjetno iščezla..

Dok sam ju gledao,
počeo sam se prisjećati jednog „otvorenog mora“.
I Faraona i njegovih konjanika potopljenih u njemu.
Prije šest godina, kada sam bio na prekretnici svoga života,
dijagnosticiran mi je tumor.
Tumor koji mi je govorio kako nikada neću moći biti otac.
Ako ostanem živ.
Ako ostanem živ, i ne postanem ono na što sam mislio da me Gospodin poziva. Običan brat redovnik.
Tih dana, običnom olovkom, imao sam želju napraviti crtež svetog Šarbela.
U mraku moje male sobe, bili smo tada moj tumor i ja.
Bilo je svjetlo jedne male svijeće.
Šarbel.

I u njemu Njegov pogled.
Nisam imao potrebu moliti za svoje zdravlje.
Nisam se ni bojao. Ne zato što sam heroj.
Jednostavno nisam.
Ne znam kako.
Imao sam samo jednu želju –
Da se samo ispuni Njegova volja za moj život.
Kakva god bila.
Jedne večeri čitao sam knjigu koju sam dobio na poklon od svoje sestre.
Govorila je o životu svetog Šarbela.
Životu koji me duboko dirao.
Govorila je i o ozdravljenjima po njegovu zagovoru.
Govorila je o osobama koje prethodno osjećaju veliku bol.
Te večeri,
u mraku moje male sobe, bili smo moj tumor i ja.
Bilo je svjetlo jedne male svijeće.
Šarbel.
I u njemu Njegov pogled.
Uz njih, rodilo se i još samo jedno –
„Evo me.
Što god ti želiš.“
Punih šest godina nosio sam ovo u sebi.
Prije nekoliko večeri, kada sam popravio vodu u wc-u, otišao sam pogledati svoju suprugu i dvoje male djece dok su spavali.
Gledao sam ih i pored njih počeo plakati.
Plakao sam cijelu noć.
Plakao sam jer sam shvatio što je, te večeri, šest godina ranije, Isus doista učinio.
.
.
.
Te večeri,
ugasio sam svijeću, prekrižio se i legao u krevet.
Iduća dva sata počeo sam trpjeti bolove.
Nesnosne bolove.
Trpio sam sve dok nisam zaspao.
Kada sam se ujutro probudio, imao sam poticaj pogledati donji dio svoga tijela.
.
.
Tamo sam ugledao tumor kako, kao tankom niti, visi s vanjske strane kože.
Bez ikakvog reza.
Držao sam ga u svojoj ruci.
Gledao.
Plakao…
A onda je u sobu ušla moja majka.
Sjedili smo na podu moje sobe i plakali zajedno.
Plakali smo i smijali se.
Plakali smo i zahvaljivali.
Tada sam se ustao, otišao do wc-a, bacio tumor u njega.
I jednostavno pustio vodu.
.
.
.
Šest godina poslije, kada je voda konačno prestala curiti,
susreo sam ponovno Njegov pogled.
Susreo sam Boga koji me osvojio.
Susreo sam Boga za kojeg ne znam zašto ljubi jednog ovakvog siromašnog čovjeka.
Susreo sam Boga koji je toliko nježan s jednim grubim čovjekom.
Susreo sam Boga koji ima strpljenja s jednim čovjekom koji ne zna čekati.
Susreo sam Boga koji me poznaje.
Boga koji zna da Ga ne mogu vidjeti u velikim stvarima.
Boga koji mi se sve ove godine otkrivao u jednostavnom zagrljaju osobe s mentalnim teškoćama.
Boga koji mi se otkrivao u napuštenoj ženi na hodniku jedne bolnice.
Boga koji mi se otkrivao bačen između kartona i smeća.
Boga koji mi se otkrivao u poniznosti.
Skrovitosti.
Malenom djetetu.
Svojoj Majci.
I osmijehu najljepše žene.

Šest godina poslije, kada je prestala curiti voda,
susreo sam Boga koji je prisutan i danas.
Uslijed virusa, ratova, tolike mržnje, zla, nasilja, siromaštva, razaranja, bolesti, gubitaka,
On je tu.
Potpuno tu.
Nenasilan.
Imajući samo jednu želju.
Da ostvari Svoju volju za svaki pojedini život.
Baš svaki.
Virusi, ratovi, tolika mržnja, zlo, nasilje, siromaštvo, razaranja, bolesti, gubitci.
Sve to može prestati.
Na samo jednu Njegovu riječ.
Baš kao što je jednom, na Njegovu riječ nestao tumor jednog mladića.

Zašto?
Odlučio ga je odvesti na put ljubavi.
Zašto nekima nije?
Vjerujem samo zbog jednog –
Jer ih je već naučio ljubiti.
Jer ih je naučio da ljubiti već znači biti zahvalan.
Jer je vidio da su postali spremni –
za Njegov zagrljaj. +