U Facebook grupi Crkva hrvatskih mučenika na Udbini objavljen je tekst posvećen posljednjem udbinskom župniku vlč. Mati Mogušu koji je pogubljen u Udbini od strane komunista 1946. godine. Objavu prenosimo u cijelosti.

Don Drago Babić, župnik iz Jablanca, u svojemu pismu 1992. godine napisao je da su župnika Moguša komunisti objesili u Udbini, na brijegu pred crkvom, te da je osam dana visio obješen.

Mirno se može reći da je župnik Mate Moguš potpuno nevin osuđen i smaknut. Poznata je činjenica kako cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije novonaseljeno stanovništvo nije dalo obnoviti župnu crkvu u Udbini.

Od prosinca 1942. godine kada se dogodilo veliko stradanje Udbinjana, sve do 1995. kada na Udbinu dolaze prognani Hrvati iz Bosne, na Udbini nije bilo ni svećenika, ni svete mise, ni vjernika, a od 1949. godine ni župne crkve, na čijim je temeljima uskoro niknuo hotel.

Vlč. Mate Moguš rođen je 2. svibnja 1912. u Generalskom Stolu, od oca Josipa i majke Barbare, rođ. Pavletić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Senju. Za svećenika je zaređen 1935. godine. Bio je kapelan u Jelenju, upravitelj župe u Podlapcu, Udbini i Borićevcu, a 1941., imenovan je župnikom u Grižanama gdje je ostao do svoje mučeničke smrti 1946. godine, kao nevina žrtva komunističkog terora.

Vlč. Mate Moguš / Foto: Facebook

U čemu je bila krivica vlč. Moguša?

Jedina njegova “krivica” zvala se Udbina. Ovaj je mladi svećenik radosno dočekao uspostavu Nezavisne Hrvatske Države. Koji se Hrvat nije radovao uspostavi te države poslije 20 godina strašnih progonstava u tamnici naroda u monarhističkoj Jugoslaviji. Ali, to je bila Udbina, a sud će mu poslije predbaciti da je bio odgovoran za masovni pokolj srpskoga naroda u Udbini.

A što se zapravo dogodilo?

U Udbini je masovno poklan hrvatski narod. Hrvata je u Udbini 1945. gotovo nestalo. Mnogi su poubijani, a oni koji nisu, raspršeni su, tako da u Udbini uopće nije bilo potrebe za župnikom. Cijelo vrijeme komunizma, od 1945. – 1990., Udbina nije imala župnika, crkvu, župni stan. Na kraju je utvrđeno da je stradao jedan žandar Crnogorac koji je poginuo negdje u blizini, i to je bio taj “masovni pokolj srpskoga naroda u Udbini”, zbog kojega su Hrvati morali biti poubijani.

Dakle, vlč. Moguš je ubijen nevin jer nikakva pokolja srpskoga naroda nije bilo. I zato se vlč. Moguš povukao u studenom 1941., nakon što su partizani, četnici i domaći Srbi zajedno napali Udbinu i ubili mnoge Hrvate, a većina ih se nakon toga povukla iz Udbine. Prije Drugoga svjetskog rata župa u Udbini imala je oko dvije tisuće Hrvata katolika, a poslije rata ta ista župa nema niti jednoga Hrvata. Mnogi su poubijani, a većina se u noći pred sv. Luciju 1942. uspjela izvući iz opkoljene Udbine. Udbina je ostala bez Hrvata i katolika.

Župnik Moguš prebačen je u Grižane, gdje se distancirao od hrvatske vlasti i u nju se nije miješao, štoviše, nastojao je biti korektan prema partizanima koji su svako malo upadali iz šume. Bio je otvoren za suradnju. U razdoblju Drugoga svjetskog rata, od kraja 1941. do 1945., koje je proveo u župi Grižane, ništa mu se nije moglo predbaciti. Naprotiv, mještani su pisali zamolbu za njegovo pomilovanje. Poslije završetka rata, jednoga dana na putu od škole do župnoga stana, uhićen je i odveden pred sud. Sudili su mu u Okružnom narodnom sudu u Gospiću.

Donosimo dio te presude: Okružni narodni sud za Liku u Gospiću u krivičnom predmetu javnog tužioca protiv Moguš Mate, zbog krivičnih djela iz čl. 1, 2 i 3 toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, nakon održanog javnog pretresa dana 14. X. 1945., na licu mjesta u selu Komiću: Presudio je optuženi Moguš Mate, sin Josipa i Barbare rod. Pavletić, roden 2. V. 1912. u Generalskom Stolu, kotar Karlovac, Hrvat, rkt., svećenik, bez imetka, državljanin FNRJ, vojsku služio, ustaškom pokretu stupio osnutkom NDH, bio ustaški povjerenik za kotar Udbinu.

Udbina – Licka opcina Udbina / Foto / Zeljko Mrsic / PIXSELL

Vlč. Mate Moguš proglašen je krivim iz nekoliko razloga

1. Što je kao ustaški povjerenik za kotar Udbinu dolaskom ustaša na vlast organizirao ustašku miliciju s kojom je razoružavao bivšu jugoslavensku vojsku.
2. Što je kao ustaški povjerenik vrlo često zakazivao i održavao sastanke sa seoskim ustaškim povjerenicima
3. Što je ustašama izdavao naređenja za hapšenje srpskog naroda koji je redovno poslije hapšenja bio ubijan
4. Što je pljačkao imovinu srpskoga naroda koji je ubijen od strane ustaških razbojnika
5. Što je pozivao i tjerao srpski narod da se prekrsti
6. Što je održavao javno i masovno sastanke, pozivajući hrvatski narod da masovno pristupa ustaškom pokretu i da povede borbu za istrebljivanje Srba u Hrvatskoj. Dakle, što je ovim svojim djelima počinio ratne zločine u čl. 2 i čl. 3 toč. 3 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države pa se stoga: Presuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, konfiskaciju cjelokupne imovine i trajan gubitak političkih i građanskih prava.

Kazna mu je odmjerena prema težini njegovih djela. Iz čitavog raspravnog materijala jasno proizlazi da je optuženi izvršio ratni zločin, u vrijeme neprijateljske okupacije bio pokretač i organizator te naredbodavac masovnih ubojstava, hapšenja, prisilnog prevođenja ljudi na drugu vjeru, vršio pljačku privatne imovine.

Zapisničar Sunić Mirko v. r. predsjednik vijeća: Dragosavac Božan v.r. Dakle, sudac Božan Dragosavac, Srbin, osudio ga je na kaznu smrti strijeljanjem zato što je navodno bio odgovoran za navodni masovni pokolj srpskoga naroda (to je žandar koji je stradao), a o masovnom pokolju hrvatskoga naroda nije bilo niti govora. U toj presudi ima i mnogo gluposti, kao npr. ona da je župnik Moguš ušao u jedan dućan i uzeo pola kilograma kave i kilogram šećera, zato je osuđen zbog pljačke imovine srpskoga naroda. Svjedoci su u Otočcu vidjeli kako župnika Moguša i druge osuđene voze na gubilište u Udbinu. Kada je kamion stigao u Otočac, u blizini se našao kateheta vlč. Josip Benić. Svezani ga je Moguš s kamiona dozvao i zamolio da ga ispovjedi, što je on i učinio.

Prof. dr. Mile Bogović u listu Zvona (1992.) o njegovoj smrti piše:

Nakon završetka rata na putu od škole prema župnom stanu biva uhićen od partizana i odveden u Gospić gdje je nakon mnogih mučenja ubijen. Don Drago Babić, župnik iz Jablanca, u svojemu pismu (1992.) napisao je da su župnika Moguša objesili u Udbini, na brijegu pred crkvom, te da je osam dana visio obješen.

Mirno se može reći da je župnik Mate Moguš potpuno nevin osuđen i smaknut samo zato što se našao među najzloglasnijim Srbima u cijeloj Lici. Poznato je bilo divljaštvo i okrutnost Srba u Udbini tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i činjenica da cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije Srbi nisu dali obnoviti župnu crkvu u Udbini. (HM str. 460-461)

Udbina / Foto: Facebook