Umirovljeni svećenik vlč. Franjo Radek proslavio je u nedjelju, 30. lipnja 2024. u rodnoj Župi sv. Petra i Pavla u Mačkovcu 54 godine svećeništva.
Misno slavlje predslavio je zlatni jubilarac, a prigodnu propovijed uputio je o. Željko Železnjak OFM.
Nazočni su još bili dugogodišnji suradnik i svečarev prijatelj vlč. Josip Blažon, o. Lucije Jagec OFM, o. Franjo Jesenović OFM te župnik.
Pjevanje je predvodio domaći župni zbor pod vodstvom orguljašice prof. Jelene Horvat, a jednom pjesmom se uključio i župni zbor djece i mladih „Petrove ribice“. Slavljenik je proslavu zlatne mise htio obilježiti prije četiri godine, međutim zbog pandemije koronavirusa slavlje je bilo odgođeno.
Propovjednik se osvrnuo na svećenički životni put, na obnašanje raznih službu u više župnih zajednica i sredina. Osim toga istaknuo je osnovne značajke svećeničkoga života i djelovanja koje se ostvaruje i ispunjava u susretu s Isusom preko molitve i slavljenju sakramenta, a također i živom svjedočenju u svim okolnostima života i svim ljudima. „Svećenički život je u bitnome obilježen križem kojega valja nositi, pod kojim se pada, ali s kojim treba ustati i ići dalje… tek se s križem pobjeđuje i u punini ostvaruje kršćanski i svećenički poziv“, istaknuo je o. Željeznak.
Vlč. Franjo Radek rođen je 21. srpnja 1944. godine u Mačkovcu u obitelji Antuna Radeka i Anđele Radek r. Novak. S majčine strane dvojica braće su bili članovi franjevačkoga reda, o. Justin Novak koji je nesretno kao klerik stradao u Dunavu i o. Klement Novak, dugogodišnji dušobrižnik Hrvata u Australiji. Franjo je imao dvojicu braće, Ivana i Antuna i dvije sestre, Katarinu i Anu koja je pod redovničkim imenom s. Radoslava bila članica Družbe Služavki Maloga Isusa.
Nakon osnovne škole koju je pohađao u rodnom Mačkovcu i Čakovcu započeo je redovničku formaciju Reda manje braća. U Zagrebu je pohađao gimnaziju, a studij filozofije i teologije u Zagrebu i Frankfurtu. Nakon postignute diplome, 27. lipnja 1970. godine u Zagrebu zaređen je za svećenika. Nakon kraćeg boravka u franjevačkom samostanu u Zagrebu, na Kaptolu, imenovan je župnim vikarom u zagrebačkom Sigetu gdje je u to vrijeme gradila crkva, a sam pastoral se obavljao u „garaži“. S još trojicom subraće poslan je u biskupiju Stuttgart-Rottenburg gdje su bili raspoređeni na rad u raznim župama. Radom su doprinosili materijalnim potrebama gradnje crkve na Sigetu. U njemačkom je župama (Weil der Stadt, Eslingen i Eidlingen) službovao oko 15 godina, a potom je premješten na područje Bečke nadbiskupije. Nakon inkardinacije među kler te nadbiskupije službovao je u župi Ebenfurt tijekom 23 godine.
U jednom od intervjua na pitanje „što ga raduje“ odgovorio je: „raduje me to da mene svećenika ljudi ponajprije susretnu kao prijatelja s kojim mogu dijeliti radosti i žalosti, strepnje i nade, da u meni prepoznaju prijatelja, svećenika koji je po Božjem promislu poslan služiti svakome čovjek da dostigne puninu života, a to je vječno spasenje. Ne toliko kao crkvenoga službenika s kojim će obaviti tek neke administrativne poslove“.
Župa i mjesto Mačkovec zahvalni su mu na mnogo toga. Potaknuo je i materijalno pratio izgradnju dječjega igrališta kod škole, potom je dao izraditi kip sv. Florijana kod vatrogasnoga spremišta, kipove sv. Petra i Pavla koji rese istoimeni trg. Nadalje zaslužan je i za inicijativu dopreme i postavljanja orgulja u župnu crkvu te umjetničko oblikovanje i postavljanje postaja križnog puta.
Vlč. Franjo danas se nalazi u Svećeničkom domu u Varaždinu.
„Želimo mu još mnogo lijepih godina života i svećeničkoga služenja. Dijamantni svećenički jubilej polako kuca na njegova vrata – veselimo se tome!“, poručuju iz župe Mačkovec.