"Prvi župni ured, u kojem sam se nalazio sâm u vrijeme raketiranja i ostao živ, izgorio je usred dana, unatoč svim nastojanjima naših vatrogasaca, za tri sata u stravičnom plamenu", svjedoči župnik župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima mons. Tadija Pranjić.
28. obljetnica raketiranja i spaljivanja župnoga dvora župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima navršava se u utorak 24. rujna, a 20. studenoga navršit će se i 28. obljetnica spaljivanja i rušenja tornja župne crkve, razaranja krovišta i uništenja svih vitraja u večernjim satima toga 20. studenoga 1991. godine.
Tako je bilo prije 28 godina, a sjećanja naviru i redaju se, slika za slikom, uplašene i uplakane oči civila i djece koja napuštaju grad i odlaze.
U jednom od najtežih dana Domovinskoga obrambenoga rata, 24. rujna 1991. godine, u prijepodnevnim satima, svojim ubojitim projektilima, zrakoplovi srbijanske i crnogorske agresorske vojske, potpomognute sa zemlje teškom artiljerijom, potpuno su spalili i razorili te uništili sa svim inventarom, stoljetni župni ured župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima.
“Prvi župni ured, u kojem sam se nalazio sâm u vrijeme raketiranja i ostao živ, izgorio je usred dana, unatoč svim nastojanjima naših vatrogasaca, za tri sata u stravičnom plamenu”, svjedoči župnik župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima mons. Tadija Pranjić. Prisjeća se kako je u svega nekoliko minuta, izgorjela zgrada suda, razoreno krovište dijela župne crkve, pogođen muzej, zgrada Gradskoga društva Crvenoga križa, dječji vrtići, vinkovačka bolnica, spomenici kulture, škole…
Grad je ostao pust, ni ptica nije bilo, a kad bi pao mrak, i nastupio policijski sat, čuo se samo tutanj granata koje su sve razarale. Budno, danju i noću, na svim položajima oko grada i bolnice u Vinkovcima, bdjela je Hrvatska vojska i policija, s krunicom oko vrata ili u odori, moleći pomoć Majke Božje, da nas ne ostavi u tim najsudbonosnijim trenutcima naše povijesti.
“Svi vitalni objekti u gradu bili su razoreni i gorjeli su. Uz stravične detonacije i smrti koje je posijalo zrakoplovstvo zločinačke JNA, duboko mi se u pamćenje usjeklo zavijanje sirena koje su pozivale narod u skloništa jer su gađani svi civilni ciljevi. Bio je to dan kada su gorjeli Vinkovci i stravičan početak velikosrpske agresije na Hrvatsku”, ističe mons. Pranjić.
Tako je bilo prije 28 godina, a sjećanja naviru i redaju se, slika za slikom, uplašene i uplakane oči civila i djece koja napuštaju grad i odlaze.
“Počeo je rat i stvarna agresija. Još nam se nisu osušile suze od Borova Sela, a tragedije, u pravom smislu, tek počinju. Raketirana je Općina, zgrada Hrvatske policije, koja je tada već snažno uzvraćala neprijatelju dok se formirala Hrvatska vojska”, prisjeća se mons. Pranjić. Sada je sve prošlo, ali su ostala sjećanja koja se nikada ne mogu zaboraviti. Nikada kao te jeseni 1991. godine nije proliveno toliko krvi i suza, i nikada se ovom ravnicom nije čuo toliki jauk i plač.
“Grad je ostao pust, ni ptica nije bilo, a kad bi pao mrak, i nastupio policijski sat, čuo se samo tutanj granata koje su sve razarale. Budno, danju i noću, na svim položajima oko grada i bolnice u Vinkovcima, bdjela je Hrvatska vojska i policija, s krunicom oko vrata ili u odori, moleći pomoć Majke Božje, da nas ne ostavi u tim najsudbonosnijim trenutcima naše povijesti. Hrvatski branitelji su molili. Tad su se naše oči okrenule prema onoj životnoj stvarnosti koja nas nikada nije ostavila – Petru Stijeni, papi Ivanu Pavlu II. Sa svojim biskupima i svećenicima, Katolička Crkva je bila najveća duhovna utjeha našem hrvatskom narodu, posebno svećenicima koji su vodili duhovnu brigu o Hrvatskoj vojsci i policiji u tim sudbonosnim mjesecima”, rekao je župnik Pranjić.