Crkveni ustroj na hrvatskom području

Za vrijeme velikih seoba naroda koja je poput snažnoga vihora u današnju domovinu nanijela i Hrvate, negdje u 5., 6. ili 7. stoljeću, na prostorima nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije teško je bila oštećena i crkvena organizacija.

Mnoge su biskupije u tom srazu rimske civilizacije, koju je dobrim dijelom do tada i proželo kršćanstvo, jednostavno i nestale, no kontinuitet kršćanskoga života na tim se prostorima ne može zanijekati.

Prvi se znakovi obnove crkvenoga života na prostoru Dalmacije javljaju u 8. stoljeću, a prije prijelomnih sabora 925. i 928. pojavio se i fenomen Nina kao „hrvatske Crkve“.

Ninska biskupija – hrvatska Crkva

Osnutak Ninske biskupije važan je događaj u hrvatskoj crkvenoj povijesti jer je tim činom prvi put na prostoru pod upravom srednjovjekovnih hrvatskih vladara uspostavljena crkvena organizacija neovisna o dalmatinskim biskupijama.

Nin nije imao kontinuitet i „ugled“ poput Splita i Salone.

Papa Ivan VIII., suvremenik kneza Branimira, koji je povijesne 879. izrekao prvo „međunarodno priznanje“ hrvatske samosvojnosti i samobitnosti, upozorio je ninski kler da ne mogu mimo njegova dopuštenja utemeljiti (krajevnu) Crkvu, zbog bojazni da bi Crkva se u Dalmaciji mogla vrlo lako naći pod utjecajem Bizanta, „promijeniti stranu“ i vezati se uz carigradskoga patrijarha.

splitska katedrala / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Splitska metropolija

Splitski sabori 925. i 928. u crkvenom smislu utrli su smjer crkvenopodručnoga ustroja ozemlja koje i danas nastanjuju Hrvati, a u nacionalno-političkoj perspektivi oni su zaokružili i hrvatski prostor unutar europskoga okvira.

Crkvena zborovanja u Splitu prijelomna su zbivanja u hrvatskoj crkvenoj povijesti, ali i u hrvatskoj povijesti uopće.

Odluke prvoga sabora oblikovane su u petnaest točaka, a jedan od najvažnijih zaključaka Splitskoga sabora 925. godine je uspostava Splitske metropolije kao nasljednice Crkve u drevnoj Saloni.

Time je Split dobio crkvenu jurisdikciju nad čitavom Dalmacijom i prostorom hrvatske srednjovjekovne države.

Između Nina i Splita „presudio“ sv. Dujam

Splitski sabori od velike su važnosti za hrvatsku povijest i ustroj Crkve na hrvatskim područjima.

U prvom kanonu Splitskog sabora napisano je:

Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama, i to tako, da se po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinode i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: „Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi.“ (Matica hrvatska)

Presudio je utjecaj sv. Dujma – za kojega se među zaključcima navodi da je on od samoga apostola Petra poslan u Solin da propovijeda, pa je i crkva i grad u kojem počivaju njegove svete kosti mjesto prvenstva nad svim crkvama dalmatinske pokrajine te da kao takvo zaslužuje metropolijski naslov.

Ninska se biskupija našla u nedefiniranom položaju, a njezin je „slučaj“ definitivno riješen na Splitskom saboru 928. godine.

sv. Dujam / Foto: Splitsko-makarska nadbiskupija

Spor biskupa Grgura Ninskog i splitskog nadbiskupa Ivana

Ključni je problem na saboru 928. bio sukob Grgura Ninskoga i nadbiskupa Ivana oko crkvenog ustroja.

Obojica su i pred papom iznijeli svoje argumente, čime je Sveti Otac potvrdio svoju ingerenciju u rješavanju pastoralnih i organizacijskih pitanja sveopće Crkve. U sporazumu je morao posredovati i hrvatski vladar (nije jasno je li to Tomislav ili njegov mogući nasljednik Trpimir II.).

„Poraz“ Grgura Ninskoga nije značio propast „hrvatskih nacionalnih interesa.“

Ninu je saborskom odlukom osporeno pravo da bude biskupijsko središte, a Grguru je ponuđeno da zauzvrat prijeđe u Sisačku, Duvanjsku ili Skradinsku biskupiju. Papa Lav VI. poslao ga je na kraju u Skradin.

Slavni ninski biskup

Međutim, „poraz“ Grgura Ninskoga kao „zastupnika narodnih interesa“ u odnosu na „rimska presizanja“ ipak nije bio slom „hrvatskih nacionalnih interesa“, kako je taj događaj tumačila hrvatska historiografija i umjetnost s početka 20. stoljeća.

Ostao je zapamćen kao slavni ninski biskup, o čemu svjedoče i Meštrovićevi spomenici u Ninu, Splitu i Varaždinu.

„Neka Grgur Ninski bude na hrvatskom sjeveru kao i onaj na jugu u Splitu vidljivi dokaz na našu uspješnu borbu za crkvenoslavenski jezik i hrvatsku glagoljicu.“

Bašćanska dolina, Krk/ Foto: Boris Scitar/PIXSELL

Narodni jezik – evangelizacija ili opasnost?

U kontekstu hrvatske nacionalne i crkvene povijesti važan je i zaključak splitskih sabora o slavenskom bogoslužju.

Papa Ivan X. izrazio je svoju sumnju u slavensko bogoslužje jer je ono, kako je smatrao, nadahnuto utjecajem „Metodova nauka“.

Zato je zatražio od hrvatskoga vladara da se slavensko bogoslužje na prostoru pod njegovom ingerencijom zabrani te da se u formaciju svećeničkih kandidata uvede i formalna obveza poučavanja u latinskoj tradiciji i jeziku.

Papin se „udar“ na staroslavensku liturgiju pokazao tek kao mlaka osuda, a na dalmatinskom prostoru nije iskorijenjeno, nego je unatoč sumnjama, i zahvaljujući svojoj autentičnosti, nastavilo živjeti.

U vremenu Drugoga vatikanskoga sabora, kada se i na razini sveopće Crkve razmatralo i napose uvelo bogoslužje na narodnom jeziku, upravo je staroslavensko bogoslužje na hrvatskim prostorima poslužilo kao jedan od afirmativnih argumenata.

Cijeli članak Marina Ercega možete pročitati u Glasu Koncila.