Budi dio naše mreže

Tek kad shvatimo da se Bog zagledao u nas, malene i potrebne pomoći, tek tada će postati naš osobni Bog

"Marija je slika istinske vjernice i ona nam pokazuje da biti vjernik ne znači uvijek svima pomagati, a nikad ne tražiti pomoć, biti jak i nikad ne posrnuti, uvijek sve razumjeti i ne postavljati pitanja. To nije vjernik, to je svemirac", istaknuo je u propovijedi vlč. Rafael Mikec koji je slavio svetu misu u župi "Svetog Martina biskupa" u Svetom Martinu na Muri.

/ bg

U mnogim svetištima diljem Domovine vjernici mole zagovor Blažene Djevice Marije. Na mrežnoj stranici Hrvatske katoličke mreže donijeli smo poruke naših nadbiskupa koji su slavili svete mise na svetkovinu Velike Gospe. Donosimo i propovijed mladomisnika iz Štrigove, vlč. Rafaela Mikeca koji je slavio svetu misu u župi “Svetog Martina biskupa” u Svetom Martinu na Muri. U ovoj župi nalazi se pokrajni  oltar Blažene Djevice Marije, stoga je današnja svetkovina svečano proslavljena. Propovijed vlč. Mikeca donosimo u cijelosti.

Vlč. Rafael Mikec / Foto: Župa sv. Martina biskupa, Sveti Martin na Muri

“Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo Crkva pred nas stavlja ulomak iz Lukina evanđelja o pohodu Marije svojoj rođakinji Elizabeti. Luka nam na samom početku evanđelja daje informaciju za koga je ono pisano i s kojom namjerom. Kaže Luka ovako:  ‘Pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.’ Odnosno, da se ojača tvoja vjera u ono o čemu si već puno slušao. Dakle, Teofil je netko tko je već dosta toga čuo o Isusu Kristu, ali mu vjera još uvijek nije na onoj razini na kojoj bi htio da bude.

Ovakvo tumačenje ovog odlomka, očito je došlo od muškaraca. Jer ako bi ovaj ulomak vrlo pažljivo čitala neka žena, vjerujem da se ona ne bi složila s tim tumačenjem.

Braćo i sestre, to smo svi mi ovdje. Na mjesto imena Teofil, možemo staviti svoje ime: Paula, Marko, Marta, Ana, Veronika… Svatko od nas je mnogo toga čuo o Bogu, o Isusu, ali nekako naša vjera nije onako jaka kako bismo možda to željeli. Često se pokolebamo, posustanemo u svojem vjerničkom životu. I zato možemo sa sigurnošću reći da je ovo evanđelje koje smo malo prije čuli upravljeno baš nama danas ovdje. I da bi Luka pomogao Teofilu, a danas i svima nama, on u svojem evanđelju stavlja Mariju i njezin život kao primjer, uzor i učiteljicu vjere. I taj je slučaj također i u našem današnjem evanđeoskom ulomku.

Vlč. Rafael Mikec / Foto: Župa sv. Martina biskupa, Sveti Martin na Muri

Kome je onda potrebnija pomoć?  Elizabeti ili Mariji?

Ovaj odlomak često tumačimo kako je Marija išla k svojoj rođakinji Elizabeti da joj služi i da joj pomogne jer je bila trudna. Ovakvo tumačenje ovog odlomka, očito je došlo od muškaraca. Jer ako bi ovaj ulomak vrlo pažljivo čitala neka žena, vjerujem da se ona ne bi složila s tim tumačenjem. Naime, kad je Marija došla k Elizabeti, Elizabeta je bila u šestome mjesecu trudnoće, a Marija u prvome. I mi muškarci kažemo: ‘U redu, radi se o dvije trudnice.’ Međutim, svaka žena koja je bila trudna zna da nije isto biti u prvome mjesecu trudnoće ili u šestome. K tome još i ovo: Elizabeta je bila starija žena, iako do sada nije rađala jer je bila nerotkinja, sigurno je u svojem životu razgovarala s mnogim ženama u trudnoći, pomagala im kod rađanja i nakon poroda, bila je prisutna kod dojenja, previjanja i odgajanja djeteta. Elizabeta već šest mjeseci nosi dijete, naviknula se na novo stanje svoga tijela, zna što treba jesti, a što ne smije jesti, dobro funkcionira s velikim trbuhom i sve nekako ide. A Marija je bila vrlo mlada djevojka s možda 14, 15 godina koja je tek začela i to na poprilično neobičan način, začela je po Duhu Svetom, bez da je bila sa svojim mužem. Prvo je muči kako će bilo kome objasniti to da je trudna, što će reći, znala je kako to zvuči… Drugo, Marija je počela osjećati mučnine, čudne mirise koje do tada nije primjećivala, hormoni divljaju, čudno se osjeća, u isto vrijeme je uzbuđena, prestrašena, radosna, zamišljena… Kome je onda potrebnija pomoć?  Elizabeti ili Mariji?

Marija je slika istinske vjernice i ona nam pokazuje da biti vjernik ne znači uvijek svima pomagati, a nikad ne tražiti pomoć, biti jak i nikad ne posrnuti, uvijek sve razumjeti i ne postavljati pitanja. To nije vjernik, to je svemirac.

Na kraju današnjeg evanđeoskog ulomka stoji rečenica: Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući. Dakle, 6+3 =9, šest mjeseci Elizabetine trudnoće i ova tri mjeseca, znači da je Elizabeta rodila. I kad je ona rodila Marija je otišla kući. Nakon što žena rodi, tek tada joj je potrebna pomoć, umorna od poroda, još možda osjeća bolove, treba dojiti dijete, treba doma skuhati, počistiti, oprati… Dakle, očito je da Marija nije došla do Elizabete prvenstveno zbog toga da bi joj služila i pomagala i da ovaj tekst ne govori o tome. Kako to? Pa zašto je onda Marija išla k Elizabeti? Marija je išla k Elizabeti jer je trebala nekoga tko je razumije, nekoga kome će se moći povjeriti. Vjerujem da ste imali iskustvo da ste došli nekome jer ste jednostavno trebali podijeliti s nekime ono što nosite u sebi. Evo, to je to. Elizabeta je bila nerotkinja, a u ono vrijeme to se smatralo sramotom, čak i Božjom kaznom i sigurno su ljudi zbog toga svašta govorili o njoj. Marija se nalazi isto u nezgodnoj situaciji, trudna bez muža, opet će svašta govoriti. Kad je anđeo Gabriel rekao Mariji da će začeti po Duhu Svetom, rekao je i sljedeće: ‘A evo i tvoje rođakinje Elizabete… i njoj nerotkinjom prozvanoj ovo je već šesti mjesec.’ Marija misli, pa ona bi me mogla razumjeti, njoj se dogodilo isto nešto neobično, ona ima iskustvo Božje blizine i dobrote.

Uporno bježimo od svoje malenosti i skrivamo se iza svojih maski i veličina.

Rekli smo da je Marija slika istinske vjernice i ona nam pokazuje da biti vjernik ne znači uvijek svima pomagati, a nikad ne tražiti pomoć, biti jak i nikad ne posrnuti, uvijek sve razumjeti i ne postavljati pitanja. To nije vjernik, to je svemirac. Vjera nas pokreće da shvatimo da postoje braća, da postoje oni na koje možemo računati. Vjera preobražava naše odnose. Čovjek koji nikada ne treba pomoć, koji uvijek samo drugima pomaže, koji sve može sam, a njemu ništa ne treba – ne postoji! Sveto pismo, evanđelja, ne govore neke priče o idealnim likovima u kojima je sve savršeno jer to ne postoji. Ne postoji idealan svijet. Evanđelja govore o realnom životu vjernika koji je takav kakav jest. I upravo zato Sveto pismo nije skup nekih dalekih, davno ispričanih priča koje se nikoga ne tiču, nego upravo suprotno, Sveto pismo je Riječ Života, koja nas dotiče i progovara nama, ovdje i danas.

Foto: Župa sv. Martina biskupa, Sveti Martin na Muri

‘Usta Marija i pohiti u Gorje’. Luka nije zapisao samo: Marija je otišla u gorje, nego usta i pohiti. Marija uzima inicijativu. Vjera je aktivan princip u životu – tko vjeruje, taj djeluje – Bog daje brašno, ali želi da mi ispečemo kruh. Marija raspakirava poklon koji joj je Bog dao- djeluje. Putem je Marija sigurno razmišljala: ‘Kako ću joj reći što mi se dogodilo, hoće li mi vjerovati, kako će reagirati?’ Ali čim je Marija ušla u kuću i pozdravila Elizabetu, prije nego je bilo što drugo rekla, Elizabeta na poticaj Duha Svetoga kliče: ‘Blagoslovljena ti među ženama…’ U tom trenutku Mariji postaje jasno: ‘Ovo je djelo Božje, samo je Bog mogao na taj način pripremiti Elizabetu… pa zašto se ja brinem, ta Bog je zaista sa mnom, On hoda preda mnom i pripravlja mi put, On vodi moj život!’

Mi bježimo od svoje malenosti i bijede, sve činimo da postanemo važni, ugledni, poštovani, da nas drugi pitaju za savjet, pokušamo potisnuti, zaboraviti svoju malenost.

I tada Marija reče: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje – Marija dolazi do spoznaje koliko je Bog velik i raduje se u Njemu jer je shvatila da se Bog zagledao u nju neznatnu, malenu, bijednu djevojku iz Nazareta, mjesta koje je toliko malo i nebitno da se ne spominje nigdje u Starom zavjetu. Ona je ushićena jer je otkrila da Bog gleda baš nju, takvu kakva jest i tako Bog postaje njezin osobni Spasitelj.

Mi bježimo od svoje malenosti i bijede, sve činimo da postanemo važni, ugledni, poštovani, da nas drugi pitaju za savjet, pokušamo potisnuti, zaboraviti svoju malenost. Ali tek kad shvatimo da se Bog zagledao u nas, baš takve kakvi uistinu jesmo, maleni i potrebni pomoći, tek tada će Bog postati naš osobni Bog, Spasitelj, onaj koji nam nešto znači u životu. Bog zaista gleda na našu bijedu, poniženja i zapravo to je pravi put za nas jer tu smo potrebni pomoći drugih, tu ima mjesta za druge, za Boga, za ljubav. Naša poniženja, malenosti i slabosti su privilegirana mjesta za susret s Bogom i ljudima. I zato je sveti Pavao to shvatio i zato tako glasno viče: ‘Najradije ću se, dakle, još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.’ Jer upravo tu susrećem živoga Boga. Oh, kad bismo toga bili svjesni, a mi uporno bježimo od svoje malenosti i skrivamo se iza svojih maski i veličina.

‘Od sad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.’ Život se dijeli na prije i poslije susreta s Božjom ljubavlju i milosrđem. Nakon tog susreta naš se život mijenja, nije više isto kao prije.

‘Rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.’ Gospodin ruši naše oholosti, naše veličine, a uzdiže nas u našim malenostima i bijedama i tako nas čini sposobnima za ljubav, da znamo dopustiti biti ljubljeni i da znamo ljubiti. U trenutku kada postanem jak, sam sebi dovoljan, ohol, kada mislim da mi ne treba drugi, tada se zatvaram u sebe i ne mogu rasti u ljubavi jer ljubav postoji i raste samo u odnosu s drugim. Bog nas nije stvorio da budemo snažni, veliki, nepogrešivi, bezgrješni- ne, nego Bog želi da postanemo slični Njemu, Njemu koji ne traži da njemu služimo, nego on služi nama, koji ljubi, a ne postavlja uvjet toj ljubavi. Bog želi da naučimo ljubiti kao što On ljubi i da budemo milosrdni poput njega, da ne osuđujemo jedni druge, nego da se prihvaćamo u ljubavi. A sve to zato da bi nas jednog dana mogao uzeti k sebi i da bismo poput Blažene Djevice Marije uznesene na nebo zauvijek živjeli u Bogu.”

Ključne riječi:
Obitelj Velika Gospa

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja