U programu HKR-a Katarina Pavičić, udana Desnica, je ispričala da je toga dana izgubila ne samo oca, nego i dva djeda, baku i pradjeda. “Toga jutra smo se nalazili u podrumu. Noć prije je moj tata bio na straži, a kao hrvatski branitelj i pripadnik Samostalnog škabrnjskog bataljuna, ujutro je stigao kući i bio s nama u podrumu. Kad su Srbi ušli u selo, u našem podrumu okupilo se tridesetak djece, staraca i žena. Među ostalim, u podrumu su bili i moj djed i tata.

Kad su Srbi došli do našeg podruma, djed i tata izašli su iz podruma s bijelim ručnikom u znak predaje i molili ih da ne pucaju, jer da su unutra samo starci, žene i djeca. Oni su izveli oca i djeda, zapovjedili im da kleknu i stave ruke na potiljak. Tada su nas izveli iz podruma, i to je zadnji trenutak u kojem su moji roditelji izmijenili poglede. Na cesti su kasnije ubili još maminog djeda i mamine roditelje, a nas su odveli u vrtić u Benkovac i sljedećega dana predali Hrvatskoj vojsci.

Tada je krenulo naše izbjeglištvo i put od nemila do nedraga. Međutim, Bogu hvala, imala sam stvarno snažnu majku koja je, uz Božju pomoć, uspjela odgojiti mene i moju sestru koja je tog dana imala 3,5 godine. Uvijek nas je držala u vjeri i pouzdanju da ćemo se jednoga dana sresti, održavajući našu vezu s tatom cijeloga života. On je bio prisutan u svakom našem danu i svakom našem trenutku. Koliko je snažna veza Neba i zemlje, dokazuje da je moj sin, njegov prvi unuk rođen upravo na njegov rođendan, tako da ta veza nikad ne prestaje.

Sve svoje brige i probleme, sve lijepe trenutke smo nosili na grob i dijelili s njim, tako da sam uistinu, mogu reći, odrasla uz svoga oca, iako fizički nije bio tu.

Voljela bih uputiti još jednu, meni vrlo važnu i snažnu poruku, posebice mladim ljudima. Cijelo djetinjstvo i godine odrastanja prošle su mi u stalnom promišljanju i vraćanju na taj dan, pitajući se zašto je sve tako moralo biti i kako bi danas izgledalo da se to nije dogodilo. Sve te godine promišljanja, godine boli i tuge, dovele su me do zaključka da se sve to dogodilo u tako snažnoj i neizmjernoj ljubavi. Dakle, kad je moj otac toga dana izišao i kleknuo pred podrumom, imao je samo jednu molbu – da poštede živote i ostave na životu nas, njegovu djecu.

Svi branitelji su to činili za svoju djecu i djecu svoje djece. Voljela bih da ljudi, kad čuju da su hrvatski branitelji dali život za Hrvatsku i slobodu svih nas, shvate da iza svakog tog predanog života za Hrvatsku stoji nesebična ljubav, odnosno život predan za svoje najmilije.

Iza svakog predanog života za Hrvatsku stoji rastanak od najmilijih, iza svakog predanog života za Hrvatsku stoji ljubav. Nama, koji smo ostali, ne preostaje ništa drugo, odnosno nemamo pravo osjećati išta drugo prema našoj domovini, osim ljubavi i zahvalnosti za sve živote koji su predani za Hrvatsku”, zaključila je Katarina Pavičić Desnica.