„Eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka,  i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem… kliču iz svega glasa…“ Tako nam apostol Ivan kazuje u svom veličanstvenom viđenju onog jednog Dana Gospodnjega na Patmosu, otoku svoga progonstva. 

Tko li su ti pobjednici? Ni Ivan kao da nije mogao vjerovati da su to njegova braća i sestre ubijana na najokrutnije načine po cirkusima i koloseumima Rimskog Carstva, sveti kršćanski mučenici. 

U toj slici mi danas gledamo sve najizvrsnije sinove i kćeri Crkve proslavljene u nebu, i one koji su umrli krvnim mučeništvom kao i sve druge koji su na razne načine bili „mučenici ljubavi“. 

Smijemo li u njima gledati i sebe? O, da! Pa zar i sv. Pavao ne govori Timoteju: „Osvoji vječni život na koji si pozvan“, a i sv. Petar nas podsjeća da nas je Bog u Kristu pozvao u svoju vječnu slavu. U njih, svete nebesnike, upiremo svoj pogled kao pobjednike u Kristu, kao svoju braću i sestre koji su prošli kroz „nevolje velike“ i postigli vječnu slavu. 

Nebrojen ih je broj, kako nam svjedoči i sv. Ivan, daleko više nego imena u našem kalendaru ili slika i kipova u našim crkvama. Pogriješili bismo ako bismo svetost, kojom su oni zaodjenuti, promatrali kao nešto dostižno tek nekolicini, nedostižno nama „običnim ljudima“ ili moguće samo bezgrešnima. 

Promotrimo li samo svece našeg kalendara, prepoznat ćemo u njima veliku sličnost s nama, naći ćemo među njima i mladih i starih, muškaraca i žena, mladića i djevojaka, posvećenih i laika, školovanih i neškolovanih, gospode i seljaka, kraljeva i prosjaka. 

Svaki je kršćanin pozvan na svetost. Čini mi se da je problem mnogim kršćanima danas što se svetost krivo poima, kao da je rezervirana za neke pomalo čudake, koji žive izvan ovoga svijeta, s kojima čovjek ne zna što bi razgovarao, koji žive „u oblacima“. 

Zaboravljamo da su sveci bili također grešnici kao i mi, da su imali svojih mana i ograničenja, svojih slabosti. 

Možemo ih poistovjetiti s pravednicima iz Starog zavjeta, ljudima koji su također bili grešnici, ali su bili Božji prijatelji, koji su se silno trudili sačuvati svoju bliskost s Bogom, koji su zlo hrabro svladavali, sa svojim se slabostima ustrajno borili. Zar i sv. Pavao nije cijeli život vodio borbu sa svojom žestokom naravi? O apostolima da ne govorimo. 

Upravo tako i sveci, današnji slavljenici, bijahu ljudi podložni slabostima, ali ipak Božji prijatelji, ljudi koji su svoju kršćansku hrabrost pokazali na određenim područjima života: netko u služenju bolesnima i siromasima, netko u odgoju mladih, netko opet u vršenju visokih društvenih uloga, drugi u propovijedanju Božje riječi. 

Svetost je dar Božji, ali i čovjekov izbor. Svetost je pitanje izbora. Sveci su napravili životni izbor od kojeg nisu odstupali ni po koju cijenu, pa ni cijenu života. Njihov izbor bio je Božji put ljubavi koji su slijedili svako u svom pozivu i u svojoj životnoj situaciji. 

Mi u svojim izborima kalkuliramo i zato se osjećamo daleko od svetosti. Nemamo ponekad hrabrosti izabrati Boga i ostati mu vjerni po svaku cijenu. Začas se umiješaju neke nove ponude, neki drugi izbori za kojima posegnemo iz raznih interesa, pod utjecajem okoline, na nagovor lažnih savjetnika i sl. Nedostaje nam vjerničke čvrstoće i hrabrosti. 

No, ne smijemo odustajati jer ni Bog ne odustaje od nas! Iako pritisnuti svakovrsnim slabostima, opet smo pozvani na svetost. Evanđelje nam jest i ostaje trajni putokaz ka svetosti. „Blaženi“ su oni koji su imali hrabrosti biti bolji i drugačiji od većine, koji su u ratu širili mir, koji su među oholima ostali krotki, koji su među sebičnima bili milosrdni, koji su se svim silama trudili među pokvarenima ostati čistog srca, koji su znali trpjeti i gladovati pravde, biti progonjeni i pogrđeni jer su ostali vjerni svom izboru – Bogu. 

I takvi su znali pogriješiti, ali je njihova dobrota bila puno veća i vjera puno snažnija od slabosti koje su, kao i svi mi, nosili. Takvi i danas hodaju svijetom, takvi i danas umiru u najstrašnijim mukama, naša braća i sestre kršćani Bliskog istoka, Afrike i drugih nemirnih dijelova svijeta – sveti mučenici. Oni su nam uzor i ohrabrenje da i mi s još više truda svjedočimo svoju vjeru uzdajući se u molitvu i zagovor naših nebeskih prijatelja – svih svetih.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.