Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. godine kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta "1000 kilometara za Papu", s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod. Pejić je pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.
Pejić je na svojem blogu govorio o 27. obljetnici prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj:
Bliži se 27. obljetnica prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Slika koja mi se uvijek javi kad se sjetim tog veličanstvenog događaja je ulazak poljskoga Pape u dupkom ispunjenu zagrebačku katedralu i molitva pred grobom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.
I, posebno, pozdravni govor kojeg je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić uputio Ivanu Pavlu II. Točnije, kardinalove suze koje taj zaslužni čovjek Crkve u Hrvata nije uspio sakriti (ili ipak je?) i koje su nakratko zaustavile njegove riječi. Suze zbog neizmjerne sreće što Svetog Oca konačno može pozdraviti na hrvatskom tlu.
Uoči papinog dolaska u Hrvatsku kardinal Kuharić je isticao da je papa Wojtyla zadužio Hrvatsku i hrvatski narod koji mu to nikada ne bi smio zaboraviti. Nazivao ga je anđelom mira. “I onda kada smo bili neshvaćeni, pogaženi i potlačeni, u njemu smo imali zagovornika i zaštitnika”, govorio je.
Stoga je tog 10. rujna 1994. godine najdražeg gosta pozdravio dušom prepunom zahvalnosti.
“Blagoslovljen je ovo čas da Vam posvjedočimo i obnovimo svoju odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost. Mi čvrsto vjerujemo u sve one riječi kojima je Isus Krist izabrao i ovlastio apostola Petra da u Njegovo ime upravlja vjerničkom zajednicom – Crkvom, da je vodi putovima istine, da je vodi i čuva od napasti i zavodljivosti svijeta, da je posebnom zaštitom Duha Svetoga povezuje u jedinstvu vjere i ljubavi.”
I nije te riječi, čini mi se, toliko uputio Ivanu Pavlu II. koliko svima nama. Da ne zaboravimo da je vjernost Petrovu nasljedniku dragocjena baština koju smo naslijedili od prošlih pokoljenja.
“Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom…”
I tu je voljeni kardinal zastao. I predahnuo, uz dugi pljesak nazočnih u čijim su se očima, treba li to napomenuti, također zaiskrile suze. Jer su znali da se toga dana ostvario san čovjeka koji je nebrojeno puta ulazio u tu istu katedralu s teškim križem odgovornosti za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod.