Tim povodom, a ujedno i povodom proslave velikog jubileja, Nedićevih 50 godina života s glazbom, napravili smo ovaj intervju. Nije bilo posve jednostavno sabrati sve vrijeme i stvaralaštvo tako plodonosnog životno-glazbenog putovanja u nekoliko pitanja. Ipak, uspjeli smo se dotaknuti i bogate biografije i mnogih tema zanimljivih autorima te glazbenicima, posebice onima koji djeluju na duhovnoj sceni – svima koji stvaraju, izvode ili pak slušaju i vole popularnu kršćansku duhovnu glazbu, donosi Glazba.hr.

Vaša glazbena priča započela je 1974. godine u Bolu na Braču s grupom Akvinac i intenzivno traje do danas – više od dvadeset godina glavni ste urednik Glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija, sa svojim kćerima Ružicom i Majom vodite grupu RiM, jedan ste od voditelja dječjeg zbora Kažotići. Iza Vas su brojni uspješni glazbeni projekti, suradnje, diskografska izdanja, nagrade… U ovoj godini slavite i veliki jubilej – pedeset godina života s glazbom. Kada pogledate unatrag, na koji dio ili razdoblje ovako plodonosnog života ste najponosniji?

Ja sam ponosan i Bogu zahvalan za svaki dio mog života i svaki njegov segment. On je uistinu bogat u životnom, ali i stvarateljskom smislu. Ne mogu reći jesam li sretniji i ponosniji kao skladatelj, s više od 300 objavljenih skladbi, ili kao izvođač, s obzirom na to da sam kao autor, izvođač ili glazbeni producent do sada objavio više od 60 albuma. Nemoguće je reći je li važnije očinsko mentorstvo mnogim glazbenicima ili posao urednika glazbenog programa, novinarski rad ili sudjelovanje u organizaciji i stvaranju mnogih festivala. Biblijski rečeno, shvatio sam da mi je Bog dao puno talenata i nastojim svaki od njih obogatiti koliko mogu i stignem. Međutim, sasvim sam siguran da je najveći dar i blagoslov koji sam primio moja obitelj koja je tu sa mnom u svakom segmentu.

Slavko Nedić/Foto: Matej Grgić

„Bog je svijetom ‘razbacao note’, a pojedinim ljudima je dao posebne ‘magnete’ da ih mogu sakupiti. To ljudi često nazivaju inspiracijom i mnogi autori znaju što je to”

„Ja nisam skladatelj, ja sam sakupljač Božjih nota”, rečenica je koju često ponavljate u intervjuima. Više od dvadeset godina redovni ste član Hrvatskog društva skladatelja, a u bazi službe ZAMP imate prijavljeno više od 300 djela. Na koji se način i na kojim mjestima sakupljaju Božje note? Što je jednom sakupljaču za to potrebno?

Da, iako iza sebe imam već popriličan broj objavljenih skladbi i još najmanje toliko neobjavljenih, za sebe radije kažem da sam sakupljač Božjih nota nego skladatelj. Naime, Skladatelj je Onaj koji je učinio sklad u svemu, a ja sam samo onaj koji sakupi neke od Njegovih nota. Moja teza po tom pitanju je sljedeća: Bog je svijetom ‘razbacao note’, a pojedinim ljudima je dao posebne ‘magnete’ da ih mogu sakupiti. To ljudi često nazivaju inspiracijom i mnogi autori znaju što je to. Kad ti Bog pošalje ideju, ako ju tog trenutka nisi zapisao ili zabilježio, ona ode vrlo vjerojatno nekome drugom. Neki ljudi bolje reagiraju na tu Božju ‘pošiljku’ pa su u stanju ‘prikupiti’ i po nekoliko pjesama dnevno, a neki sporije reagiraju pa ‘uhvate’ jednu pjesmu mjesečno ili rjeđe. A što je danas sakupljaču potrebno? Pa danas i uvijek potrebne su otvorenost, sabranost i spremnost na osluškivanje Božjeg šapata odnosno slušanje kad će ‘inspiracija’ doći i uhvatiti ideju odmah.

Duhovna glazba je Vaš životni poziv. Koliko je danas izazovno skladati i pjevati duhovnu glazbu? Je li danas zahtjevnije ili jednostavnije nego u nekim ranijim vremenima? Jeste li možda doživjeli da su se ljudi počeli osipati na nekom koncertu na otvorenom kada su ljudi shvatili da pjevate o Bogu?

Bavljenje duhovnom glazbom, po mom sudu, je dar i poziv. Odavno sam prestao pisati i izvoditi glazbu za publiku, bili oni vjernici ili nevjernici. Ako sam glazbu dobio kao ‘sakupljač Božjih nota’, onda ju dijelim kao ‘sijač’. To radim i kao autor i izvođač, ali i kao radijski glazbeni urednik. U tom trenutku je nebitno stoji li preda mnom troje ili tri tisuće ljudi, puno je bitnije koliko će njih čuti to što ja glazbom želim reći. Da ne mislite da sam baš posve naivan, naravno da je ljepše svirati pred tri ili 30 tisuća ljudi nego pred troje, ali i tih troje koji su te došli čuti zavrjeđuju čuti to što si htio reći, jer možda je ta poruka upućena baš njima.

Slavko Nedić/Foto: Matej Grgić

U jednom ste intervjuu izjavili da je duhovna glazba siroče bez oca i majke, jer je ne prihvaćaju ni svjetovni mediji ni Crkva. Ipak, vidimo da je zahvaljujući internetu, tehnologiji i medijima posljednjih godina itekako popularna i ima milijunsko slušateljstvo. Svjedočimo uistinu velikom zamahu duhovne glazbe koja puni i arene i stadione. Što ljude privlači na takve koncerte? Produkcija? Izvođači? Ili ono o čemu ta glazba govori i kome se obraća?

Uh, ovo je puno različitih pitanja. Najprije, da kratko obrazložim svoju tezu da je hrvatska duhovna glazba siroče bez oca i majke. Cro sacro scena bogata je glazbena scena koja ima sjajnu prošlost, bogatu sadašnjost i obećavajuću budućnost. Duhovna scena puni arene i stadione i činjenica je da je popularna duhovna glazba okupila 50 000 ljudi u Maksimiru na koncertu Progledaj srcem. Godišnje se objavi najmanje 15 albuma popularne duhovne glazbe. Kako je onda siroče bez oca i majke? Uz svu kvalitetu koja je na vrlo zavidnom nivou rijetko ćete neku duhovnu pjesmu čuti u hrvatskom eteru, osim na valovima Hrvatskog katoličkog radija, Radio Marije, Radio Marije Bistrice, Radio Bljeska i još nekoliko radiopostaja. Problem nije kvaliteta izvedbe ili produkcije, jer ona je na uistinu vrlo zavidnom nivou, problem su riječi. Mnogi smatraju da se o Bogu pjeva u crkvi, a ne u eteru. U hrvatskom eteru se bez problema mogu čuti Škorini stihovi „Otvor’, ženo, kapiju, man’ se Očenaša…“, ali rijetko ili skoro nikako njegova maestralna izvedba Psalma 23. Kategorija Porina koja je nekad bila namijenjena popularnoj duhovnoj glazbi već je nekoliko godina ‘kanta’ u koju se trpa sve gdje se spominje Bog, bez obzira na izričaj. Ove su godine dvije-tri nominacije osvojile klape s božićnim napjevima. To su zanimljivi klapski albumi, ali ne spadaju u kategoriju popularne duhovne glazbe.

A što mlade toliko privlači duhovnoj glazbi te se ovakvom glazbom pune arene i stadioni? Svaki od tih koncerata je puno više od koncerta, to je ujedno i duhovna obnova. To znaju svi koji dolaze na koncerte Alana Hržice, Božje pobjede, Mateja Galića, Emanuela i drugih izvođača. Ljudi su danas još žedniji duhovnih poruka i sadržaja, a oni se pjesmom puno brže i bolje šire.

Kada su u Hrvatskoj nestali duhovni festivali, odnosno kada su transformirani u molitveno-duhovne susrete? Što biste rekli, koja je razlika između ta dva „koncepta“? 

Prvi festival duhovne glazbe u Hrvatskoj bio je KATOM (skraćenica riječi Katolička omladina) i održan je 1969. i 1970. godine u crkvi svetog Blaža u Zagrebu. Deset godina kasnije, 1979. godine, na inicijativu patera Božidara Nađa u sjemenišnoj dvorani na Šalati u Zagrebu pokrenut je Festival duhovnih šansona Zagreb koji 1983. mijenja ime u Uskrs fest. Početkom 90-ih počinju se javljati i drugi festivali po raznim mjestima Crkve u Hrvata. Do prije par godina u Hrvatskoj je bilo 30-ak raznih festivala duhovne glazbe, što je više nego u svim susjednim zemljama zajedno. Zadnjih nekoliko godina dolazi do transformacije te festivale zamjenjuju koncerti koji su više od koncerata, kao što sam već prije rekao, to su često i cjelodnevne duhovne obnove. Kao što reče papa Ivan Pavao II., nova vremena traže i prikladne metode evangelizacije, a to su upravo ovi koncerti.

„Nama autorima duhovne glazbe autorski su honorari stavka na koju egzistencijalno ne računamo”

Među najvećim uspješnicama duhovne glazbe posljednjih godina mnogo je prepjeva. U svakom slučaju, duhovna scena nije neka nova priča, a Vi ste pravi čovjek koji može reći stvaraju li danas hrvatski autori više duhovnih kršćanskih pjesama nego prije?

Nemam ništa protiv prepjeva pjesama. Moja teza jest da je dobra duhovna pjesma dobra duhovna pjesma – napisao ju ja, vi ili netko treći. Dakle, bolje pjevati dobar prepjev nego lošu vlastitu skladbu. Trenutni trend je da su prepjevi nešto više ‘u modi’. Razloga za to je više. Osim što je trend, na to utječe i sama kvaliteta izvedbe te produkcije originalne pjesme, ali mislim da je u pitanju i neinformiranost. Naime, današnji, nazovimo ih ‘top izvođači’ duhovne scene nemaju ili ne osjećaju potrebu ‘kopanja’ po velikom bogatstvu hrvatske popularne duhovne glazbe. Neki od njih su, poput Božje pobjede, ipak nedavno počeli otkrivati i obrađivati neke od krasnih pjesama s kaseta hrvatske duhovne glazbe. Tvrdim da bi pjesme Emilia Kutleše, Čede Antolića, Luke Balvana, fra Ivana Matića, Nikše Krpetića pa čak možda i Slavka Nedića, kad bi ih netko obukao u novo ruho, zvučale jednako dobro i suvremeno kao da su pisane prije par dana. Tko ne razumije o čemu govorim, neka posluša pjesmu ”Dušo Kristova” grupe Kefa iz sredine devedesetih u novom ruhu zbora Izvor i sve će mu biti jasno.

Slavko Nedić/Foto: Matej Grgić

Može li se danas živjeti od skladanja i izvođenja kršćanske duhovne glazbe?

Od moje duhovne glazbe živi duša moja i duše svih onih koji se pronađu u tim pjesmama. Evo primjera od prije nekoliko dana. Koncert u Starom Petrovom Selu. Ja izvodim svoju skladbu ”Ja vjerujem”. Nakon koncerta dolazi mi jedna gospođa i kaže: „Gospodine Nediću, Vas je sam Bog poslao danas nama. Ja sam vjernica, redovito idem u crkvu, ali su me zadnji mjesec dana počela mučiti pitanja o vjeri. Sve više sumnjam i nesigurna sam. I onda Vi dođete i kažete ‘Ja vjerujem’ i usprkos svemu ja vjerujem. Pa i kad malo boli ne posustajem, jer vjerujem. Dali ste mi odgovor koji sam tražila.“ Ako ni zbog čega drugog, onda zbog njezinog svjedočanstva moj dolazak u Staro Petrovo Selo imao je smisla. Ali kao što rekoh, duhovne glazbe nema u hrvatskom eteru, a ZAMP isplaćuje honorare na osnovu koncerata i emitiranja na radio i TV postajama, što znači da mi, autori duhovne glazbe dobivamo mrvice. Dakle, nama autorima duhovne glazbe autorski su honorari stavka na koju egzistencijalno ne računamo.

„HKR u svom programu emitira 70% do 75% hrvatske glazbe”

Nedavno ste primili Nagradu Hrvatskog društva skladatelja „Adalbert Marković“ za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava, za dugogodišnji urednički rad na promicanju hrvatske glazbe i hrvatskih autora u programu HKR-a. Očito ste na pravom mjestu gdje možete u potpunosti ispuniti svoj poziv. Koliko Vam znači ova nagrada i koja je danas uloga glazbenih urednika na radiopostajama? Ima li ih dovoljno?

Kao što mislim da je moj autorski segment poslanje, isto smatram i za urednički rad na Hrvatskom katoličkom radiju. Taj rad promatram kroz nekoliko segmenata. Kao urednik glazbenog programa smatram da HKR treba ispuniti svoje ime i prezime. Mi smo Hrvatski i katolički radio, što po mom sudu znači da trebamo imati više hrvatske i duhovne glazbe. HKR u svom programu emitira 70% do 75% hrvatske glazbe. Dokaz da je to ne samo moguće realizirati, nego i u tome biti uspješan jest činjenica da je HKR, po istraživanju agencije IPSOS Puls, više od deset godina među deset najslušanijih radiopostaja u Hrvatskoj. S druge strane, HKR nije radio koji zabavlja, premda se i toga nađe kod nas. Mi smo radio koji glazbom i porukom daje i pronosi nadu. Mi smo i radio koji evangelizira, što čini u manjim ili većim govornim formama. Mi smo također radio koji mladim izvođačima, dakle onima koji tek počinju, daje priliku i pokušava im dati dobar vjetar u leđa. Danas imate puno priznatih i popularnih izvođača koji ističu kako su prva predstavljanja svojih pjesama imali upravo na Katoličkom radiju. HKR ih je prepoznao i dao im priliku i to nije situacija samo s izvođačima duhovne nego i pop, tamburaške i klapske glazbe. I ovdje svakako moram istaknuti emisiju na koju sam posebice ponosan, Ljudi iz sjene, u kojoj predstavljamo samozatajne ljudi vrlo zaslužne za stvaranje glazbe. Dakle, pjesma je mozaik i ljudi najčešće primijete onaj najsvjetliji dio gdje je pjevač, no taj mozaik čini pregršt malih, ali vrlo bitnih detalja. To su: skladatelji, tekstopisci, aranžeri, producenti, prateći glazbenici, prateći vokali, snimatelji, nakladnici, menadžeri… U emisiji Ljudi iz sjene možete čuti njihove priče.

Uz emisiju Ljudi iz sjene, koju ste već spomenuli, tu je i legendarna emisija Sacro ritam. Radili ste ili osmislili i Glazbene minute, Lijepom našom uzduž i poprijeko, HKR rock club, Glazba bez riječi, Paučina, Evergreen blok, Mojih 5 za 5, Vrijeme za klasiku, Novi zvuk, Koncertna večer na HKR-u, Noć hrvatskih glazbenika… Emisije su to koje ste realizirali kao urednik ili voditelj. Uložili ste veliki trud i ljubav u pripremu svih gostovanja, promociju glazbenika, koncerata, glazbenih izdanja… Može li se to naučiti?

Kad se novinarski posao radi s puno ljubavi, onda se to osjeti i slušatelji to prepoznaju. Može li se to naučiti? Može. Neki imaju urođenu spontanost, a neki ju tek moraju dokučiti. Pater Mirko Mataušić, prvi ravnatelj Hrvatskog katoličkog radija, davnih dana me je naučio da je najbolja spontanost – naučena spontanost. Kad se dobro pripremiš, onda možeš biti zanimljivo spontan, u suprotnom si puno više izražajno i sadržajno smotan. Stoga se ja za sve svoje goste, bez obzira koliko se znamo, dobro i temeljito pripremam. Neki od mojih prijatelja su se iznenadili kad su mi došli u goste u emisiju Ljudi iz sjene, a ja ih dočekam s hrpom isprintanih papira o njima.

Slavko Nedić/Foto: Matej Grgić

Spomenuli ste svoje kćeri, glazbena priča obitelji Nedić je također vrlo zanimljiva. Kćeri su krenule Vašim stopama.

Da, starija kći Ružica diplomirala je teologiju, a mlađa kći Maja glazbenu akademiju. Njih dvije su osnovale svoj sastav pod imenom RiM (Ružica i Maja). S njima sam od početka, najprije kao mentor, a poslije i kao glazbenik na pozornici. Koji je to blagoslov kad možeš nastupiti zajedno sa svojom djecom, to je neopisivo! Supruga Blaženka je tada najsretnija osoba na svijetu.

Stalni ste suradnik portala Glazba.hr. Koliko je za duhovnu scenu značajna pojavnost i prisutnost na ovom portalu?

Glazba.hr je portal koji se bavi hrvatskom glazbom, a Cro sacro scena njezin je integralni dio. Stoga je sasvim razumljivo i jasno da se na tom portalu piše i o njoj. Nezamislivo bi, a i nekorektno bilo da, recimo, na takvom portalu nema ni slova o dvije pune arene na koncertu Progledaj srcem ili nekim sličnim događanjima. Kad sam dobio poziv da pišem o tome, spremno sam ‘podmetnuo leđa’ i koji puta mi je žao što zbog drugih obveza nemam vremena pisati malo više, ali mislim da je možda vrijeme da taj posao preuzme netko drugi tko će za to imati više vremena.

Slavko Nedić/Foto: Matej Grgić

I za kraj: nekoliko riječi o Vašoj obljetnici 50 godina umjetničkog rada i to pod geslom 50 godina života s glazbom. Na koji način ćete obilježiti ovaj veliki jubilej?

Najprije da pojasnim geslo 50 godina života s glazbom. Kao što sam već prije rekao, ja nisam samo skladatelj ni samo izvođač, aranžer, producent, novinar, radijski djelatnik, nakladnički urednik ili organizator raznih glazbeno-duhovnih događanja. Ja sam, iako će to zvučati možda malo presmiono, ustvari sve to, stoga je moja priča priča o mojih 50 godina života s glazbom u svoj svojoj raznolikosti i raskoši Božjih darova (talenata). Događanje započinje velikom izložbom 50 godina života s glazbom – Posavski pogled u muzeju Vrata Bosne u Tolisi, zatim tu je moj novi projekt Terra Cantata, sudjelovanje na nekim zajedničkim i samostalnim koncertima, zatim predavanja i radionice širom Lijepe naše pa dvostruki album odabranih radova u ediciji Gold Collection. Za jesen pripremam i album duhovnih skladbi Ja vjerujem… Ne bih baš otkrivao sve detalje.

Spomenuli ste Vaš novi projekt Terra Cantata. O čemu je riječ?

U zadnje vrijeme nastalo je puno pjesama koje nisu isključivo duhovnog sadržaja pa sam shvatio da nema smisla da te pjesme stoje u ladici. Stoga sam pokrenuo novi projekt koji sam nazvao Terra Cantata. S njime ću u ruho obući ove moje druge pjesme. Prva pjesma tog projekta je ”Još nad Bosnom sunce zalazi”, koja je ustvari oda Posavini, mom rodnom zavičaju. U realizaciji pjesme sudjeluje vrlo zanimljiva i raznolika ekipa glazbenika koju čine: Ante Toni Janković, Zele Lipovča, Dragianni, Nenad Borić, Stjepan Večković, Neven Šverko, Jadranka Krištof, Nataša Mirković, Dragan Brnas Fudo i Vladimir Pavelić Bubi. Početak je to još jedne nove lijepe priče.