Budi dio naše mreže

Saznajte više o povijesti benediktinki sv. Marije u Zadru, najstarijoj redovničkoj zajednici u Hrvatskoj

Benediktinke sv. Marije najstarija su redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska zajednica u svijetu. Časna majka Anastazija i opatica zadarskog Samostana sv. Marije i zadarska koludrica s. Klara Begić predstavile su povijest zajednice te Samostana i crkve sv. Marije na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“.

/ Ines Grbić

„Milenij za nama – osobe i zbivanja u prošlosti Samostana i crkve benediktinki Svete Marije u Zadru“ tema je izlaganja kojega su Č. M. Anastazija Čizmin, opatica zadarskog Samostana sv. Marije i zadarska koludrica s. Klara Begić predstavile na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“ 17. rujna na Sveučilištu u Zadru.

Skup je održan u povodu 11 stoljeća prisutnosti benediktinki sv. Marije u Zadru koji su po svom tisućljetnom trajanju najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj (920.-2020.) i druga su najstarija ženska benediktinska zajednica u svijetu (nakon jedne zajednice u Francuskoj). Opatica Čizmin predstavila je pregled 11 stoljeća Samostana sv. Marije kroz djelovanje jedanaest opatica. „To su vjerne, hrabre i Bogu odane mudre, samozatajne žene, koje su tijekom milenijske svetomarijanske povijesti, snagu i dostojanstvo svog života nalazile u Božjoj Riječi. Prošlost Samostana sv. Marije od samih početaka obilježena je jakim, samozatajnim ženama koje su snagu crpile iz Božje riječi, mudro razlučujući u teškim situacijama i štiteći samostan i benediktinski način života“, rekla je opatica Čizmin.

Te vjerne, hrabre i Bogu odane žene tijekom tisućljetne povijesti bile su graditeljice na svetomarijanskom prostoru u radosti, iz dana u dan.

Jedanaest stoljeća povijesti samostana s tisućama koludrica kroz povijest podizalo je ovih jedanaest opatica: Lampredia, Čika, Vekenega, Nikolota, Marija Begna, Laura Nassi, Donata Nassi, Glorija Calcina, Lucija Fanfogna, Antonia Seismit i Benedikta Braun. „Te vjerne, hrabre i Bogu odane žene tijekom tisućljetne povijesti bile su graditeljice na svetomarijanskom prostoru u radosti, iz dana u dan. Kao što je zapisano za Čiku, tako se može reći i za svaku pojedinu, da je bila ‘abbatissa ingenuitate precipuæ nomen’ – opatica neizmjerne plemenitosti imenom. Zajedničko im je da su nakon određenih teških političkih i ekonomskih situacija u stabilnijem razdoblju života samostana, pristupale značajnijim građevinskim zahvatima“, rekla je opatica Čizmin, istaknuvši da se upravo ove, 2020. godine, pa i tim simpozijem, obilježava 1100. obljetnica spomena opatice Lampredije (920. god.).

Opatica Lampredija spominje se čak 146 godina prije Čike koja je 1066. g. obnovila samostan te on od tada kontinuirano postoji. Opatica Vekenega u 12. st. donacijom kralja Kolomana gradi kapitularnu dvoranu i zvonik. U 15. st. opatice Marija Begna ilaura nassi uređuju obnovu zvonika, a nakon požara krajem stoljeća gradi se gotičko – renesansni trijem. U 16. st. opatica Donata Nassi pristupa obnovi crkve koja je produžena i povišena te dobiva renesansna obilježja. U 18. st., za vrijeme opatice Glorije Calcina, temeljito je obnovljena unutrašnjost crkve. Nepunih sto godina kasnije, opatica Antonija Seismit pristupa klasicističkom uređenju crkve i kapitula. Posljednju obnovu samostana srušenog i spaljenoga u Drugom svjetskom ratu vodi Benedikta Braun“, to je sažeti pregled arhitektonske povijesti Samostana sv. Marije, koje je promjene doživljavao u vremenu pojedinih opatica koje su njime upravljale u teškim vremenima kroz stoljeća.

Početak Samostana sv. Marije veže se uz pretpostavku da je postojala ženska cela uz Samostan sv. Krševana oko Eclesiole koju Čika dobiva kako bi uredila samostanski život u duhu tadašnjih crkvenih reformi. Ime opatice Lampredije spominje se i u samostanskim kronikama. Na južnom zidu starog samostana nalazila se duguljasta ploča koju je otkrio i prepisao 1652. g. Šime Ljubavac. Natpis u hrvatskom prijevodu glasi: Opatica Lampredija, Majka, učiteljica djevica, udovica i loše udatih, Draginim novcem povećala je sveti dom na čast Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i Svete Djevice Marije i svetog Oca Benedikta po čijem pravilu žive, prve godine priora Nicefora“.

„U oporuci priora Andrije iz 918. g. spominju se poznati samostani Sv. Krševana i Sv. Marije. Prior Madije 986. g. spominje Samostan sv. Krševana koji je iz nemara zapušten. Naša je pretpostavka da je i prvotni, Lampredijin samostan Sv. Marije doživio istu sudbinu“, rekla je opatica Čizmin, napomenuvši da ostaje otvoreno pitanje je li Čika (1066.-1095.) utemeljiteljica ili obnoviteljica i reformatorica postojeće ženske cele pod upravom Samostana sv. Krševana. „Obje su teze podjednako zastupljene među povjesničarima. Čika pristupa uređenju samostana. Obnavlja kupljene kuće i one koje donose kao miraz prve koludrice, kupuje i zemlju. Nabavlja sve potrebno za liturgiju. Za sigurnost materijalnih dobara na području hrvatskog kraljevstva dobiva kraljevsku slobodu i zaštitu od hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Nakon uređenja života u samostanu, pristupa izgradnji samostanske crkve Sv. Marije. Crkva je jednostavna trobrodna bazilika s tri polukružne apside. Prilikom posvete crkve 28. listopada 1091. g., gradske vlasti daju Čiki gradske slobode. Te slobode potvrđuje splitski nadbiskup Lovro i Crkveni sabor održan u Zadru 1095. S tim Čika zaokružuje svoje životno djelo, brižno vodeći zajednicu tijekom tri desetljeća“, rekla je opatica Čizmin.

Govoreći o Čikinoj kćeri, opatici Vekenegi (1095.-1111.), Čizmin je rekla kako je Čika po ulasku u samostan udala svoju mlađu kćer Vekenegu. No ubrzo i Vekenega ostaje udovica pa kreće stopama majke i starije sestre Domnane. „Nakon majčine smrt preuzima vodstvo Zajednice u nestabilnom političkom vremenu. Budući da je u srodstvu s hrvatskom kraljevskom obitelji, prilikom krunjenja kralja Kolomana 1102. g. traži i dobiva potvrdu dotadašnjih privilegija. Nakon ulaska u Zadar 1105. g., kralj Koloman i novčano pomaže samostanu. Tim novcem izgrađen je zvonik i kapitularna dvorana koji vremenski, stilski i prostorno čine cjelinu, a prigrađeni su uz sjeveroistočni zid crkve“, rekla je č.m. Čizmin, istaknuvši da je Vekenegina mramorna grobnica jedinstvena na našem području. „Sarkofag je položen u zid. Cijela je grobnica obložena mramornim pločama od kojih su neke ploče fragmenti predromaničkog ciborija. Epitaf veliča život i zasluge Vekenege, donosi datum njene smrti, spominje i neke važne povijesne osobe tog doba. Kapitularna dvorana, kao i prvi kat zvonika bili su ukrašeni fresko slikama. Ostaci oslikanog prizora Navještenja nad grobnicom vidljivi su i danas“, rekla je Čizmin.

Kod osnivanja samostana Čika navodi i sve liturgijske knjige koje je nabavila. „Do danas je sačuvan samo osobni molitvenik kojim se ona služila još prije ulaska u samostan. Sadrži liturgijske dijelove časoslova i mnogo pučkih privatnih pobožnosti. Zanimljive su molitve pisane u jednini ženskog roda. Posebne pobožnosti štovanja Presvetog Trojstva, Bogorodice i klanjanja Svetom Križu odraz su liturgije tog doba. Časoslov je nastao u svetokrševanskom skriptoriju sredinom 11. st. U tom skriptoriju kasnije je nastao i Vekenegin časoslov i Vekenegin Evanđelistar koji se datira devedesetih godina 11. st. Ostaci notnog zapisa u Čikinom časoslovu pretpostavljaju zajedničku kornu molitvu, gdje se himni i psalmi pjevaju. Kasnije su se u časoslov upisivale i note te pratimo razvoj zadarskog pisanja nota od 11. do 13. st. i činjenicu da je časoslov i nakon Čikine smrti bio u upotrebi“, opisala je opatica Čizmin.

„Slavna obitelj Madijevaca, iz koje potječu Čika i Vekenega i koja je obilježila povijest Zadra 11. st., nestaje s političke pozornice. Rađa se novo plemstvo čije bogate kćeri ulaze u samostan. U to vrijeme samostan proširuje svoje posjede mirazom novih sestara, kupnjom i donacijama. Opatica Nikolota (1277.-1300.) te posjede daje u zakup. Time osigurava prihode i materijalnu sigurnost samostana, kao i bolnice za siromašne žene o kojoj koludrice brinu. Oporukom magistar Filip svoj skriptorij ostavlja Samostanu sv. Marije. U samostanskom Kartularu, koji je inače bogat povijesnom građom, nalazi se i višeglasni napjev Sanctus iz 13./14. st.“, navela je č.n. Čizmin.

„U vrijeme opatica Marije Begna (1440.-1472.) i Laure Nassi (1447.-1459.) sklopljen je ugovor o obnovi zvonika, kojeg je pronašao i objavio Cvito Fisković 1959. g. Zadivljuje pijetet koludrica prema njihovim časnim predšasnicima koje do u tančine određuju način obnove kako bi se sačuvao izvorni izgled. Nisu te opatice zaslužne samo za gradnje i obnove. Bdjele su i nad životom i duhovnim napretkom Zajednice“, istaknula je Čizmin, podsjetivši da se u samostanskoj kronici Memorije spominje požar oko 1480. g. U prilično osiromašenom Zadru ima još donatora koji pomažu obnovi. Od samostanskih zgrada, jedino se istočni dio samostana može povezati s gradnjom iz 15. st. U to vrijeme sagrađen je i trijem kasnogotičkih osobina. Stilski trijem se povezuje s utjecajem Jurja Dalmatinca i njegovih učenika.

Opatica Donata Nassi (1520.-1557.) potječe iz obitelji Nassi čiji je prvi spomen u Zadru 1240. g. „Djevojke iz te obitelji dolaze u samostan Sv. Marije, a neke od njih su značajne i uspješne opatice. Laura Nassi odvažno se bori za očuvanje samostanske samostalnosti. Hrabra i odlučna žena, nazvana ‘meritissima abatissa’ je Donata Nassi. Ona uspješno završava renesansnu dogradnju samostanske crkve koja se odužila gotovo 30 godina. Izgrađen je južni renesansni zid s portalom renesansnih osobina. Nad portalom u luneti se nalazi natpis s imenom opatice Donate Nassi. Natpis govori o opatici Donati koja je popravila trošnu Marijinu crkvu“, rekla je Čizmin.

Teške prilike koje su zadesile Zadar u 16. i 17. st. pogodile su i samostan. Ipak, i u tom razdoblju koludrice školuju mlade plemkinje koje borave u samostanu. U donekle smirenijoj situaciji tijekom 18. st., opatica Glorija Calcina (1734.-1758.) kreće s opsežnom obnovom crkve i samostana. Preuređuje se parlatorij. Kod obnove crkve ruše se stare polukružne apside, gradi se prostrano barokno svetište s kupolom, zrcalni strop s rokoko štuko ukrasom, izgrađena je sakristija, a iznad bočnih lađa galerija. Podignut je oltar od kararskog mramora s dva mramorna anđela.

Lucija Fanfonja (1795.-1817.) je opatica čija se vlastoručno pisana formula zavjeta čuva u samostanskom arhivu. Potječe iz utjecajne obitelji Fanfonja koja je u Zadru od druge polovice 12. st. U drugoj polovici 18. st. u samostan Sv. Marije ulaze sestre Carolina i Lucia Fanfogna. Nakon smrti opatice Caroline 1795. g., Lucija ostaje jedina koludrica i upraviteljica samostana.

„Za vrijeme prve Austrijske uprave dolazi papina ovlast zadarskom nadbiskupu o zatvaranju samostana. Samostan sv. Marije ne doživljava tu sudbinu jer se uz jedinu redovnicu nalaze i mnoge djevojke za školu. Ukidanjem preostalih samostana u gradu, broj koludrica se povećava. Naime, nakon zatvaranja samostana klarisa sv. Nikole, osim njih u Samostan sv. Marije dolaze i benediktinke iz Sv. Katarine pa ih je 1804. g. bilo devet s Lucijom Fanfogna kao opaticom. Samostan sv. Marije primio je pod svoj krov i klarise Samostana sv. Marcele te benediktinke iz Samostana sv. Rajnerija iz Splita“, rekla je č.m. Čizmin.

Antonia Seismit (1822.-1858.) u samostanu Sv. Marije obnaša odgovornu službu učiteljice novakinja. Marija Antonija (Laura) polaže zavjete u samostanu Sv. Benedikta i Arnira u Splitu koji je bio zatvoren, pa M. Antonija dolazi u samostan Sv. Marije u Zadar između 1811. i 1816. g. „Sa sobom donosi vrlo vrijedne dokumente, relikvijar sv. Eufemije, crkveni tekstil i dio materijalnih dobara. Nedugo po dolasku u Zadar birana je za opaticu. Birana je još šest puta, a u međuvremenu je bila priora i ravnateljica djevojačke škole. Prozor između crkve i kapitularne dvorane klasicističkih osobina ima pet natpisa koji spominju Čiku, kralja Krešimira, Vekenegu, austrijskog cara Franju I., njegova namjesnika u Zadru te opaticu Antoniju Seismit“, rekla je Čizmin, istaknuvši da je Antonija Seismit opatica energične aktivnosti.

Seismit započinje radikalne promjene na crkvi, kapitularnoj dvorani. Otučeni su stupovi, prozori su dobili četvrtasti izgled, otvorena su nova vrata a romanička su zazidana, zidovi su obloženi štuko ukrasom.

„U teškim prilikama Drugog svjetskog rata, koludrice su se još jednom odlučno oduprle odlukama da se sakralno blago iz riznice samostana, zadarske katedrale, Nina i crkve Sv. Šime, koje je bilo pohranjeno u podnožje zvonika, preda talijanskim vlastima i odnese u Italiju. Dana 16. prosinca 1943. padaju bombe na samostan te su koludrice prisiljene napustiti samostan. Kraj rata dočekale su u benediktinskim samostanima na Pagu, Rabu i Cresu. U kolovozu 1945. g. prve koludrice se vraćaju te privremeno boravište nalaze u prostoru nadbiskupskog sjemeništa Zmajević. Među njima je i M. Benedikta Braun (1947.-1972.)“, rekla je Čizmin.

„Opatica Braun je obilježila 20. st. kao duhovna i materijalna obnoviteljica Samostana svete Marije. Braun je rođena u Šibeniku 27. rujna 1895. g. Nakon monaškog posvećenja u Samostanu sv. Marije u Zadru, radi kao učiteljica u samostanskoj školi. Rat ju je zatekao i kao odgojiteljicu djevojaka koje su pohađale licej Sv. Dimitrija, a boravile su u samostanu“, navela je Čizmin, upitavši, koliko se puta Samostan sv. Marije ‘umirući rađao’, koliko se puta iz pepela dizao.

„Iz Čikinog starog panja nicale su nove mladice. Koludrice su provele gotovo 27 godina u nastojanjima da se samostan obnovi i njima omogući povratak. Započinje dramatična borba s novim civilnim vlastima za obnovu samostana i povratak koludrica. U restauratorskim planovima i urbanističkoj poslijeratnoj obnovi Zadra vlast nije željela obnovu kompleksa Samostana sv. Marije u svrhu nastavka samostanskog života. Mnoga pisma i dokumenti govore o borbi koju je Benedikta Braun imala da bi vratila koludrice u njihov dom. Zalaganjem istaknutih hrvatskih intelektualaca, naročito Miroslava Krleže, 1967. g. potpisuje se ugovor koji omogućuje obnovu samostana i crkve Sv. Marije te osnivanje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u kojoj će biti izloženo sakralno blago“, podsjetila je opatica Čizmin.

Svečani povratak u obnovljeni samostan bio je 27. rujna 1970. g., prije 50 godina. „Bilo je to na 75. rođendan M. Benedikte i na dan preminuća opatice Vekenege. Procesija kakvu Zadar nije vidio svih tih godina! Svi biskupi tadašnje države, brojni svećenici, redovnici i vjerni puk dopratili su koludrice u njihov Samostan. Svečani dan ulaska u obnovljeni samostan Majka Benedikta dočekala je u bolnici. Tu žrtvu prinosnicu kao mirisni kâd prinijela je i na dan posvete obnovljene samostanske crkve 11. srpnja 1980. g.. kada je svečanu liturgiju pratila iz svoje samostanske ćelije“, rekla je opatica Čizmin, poručivši:

„Milenijsko postojanje našeg samostana odraz je neizmjerne ljubavi naših predšasnica koje su svakodnevno izlijevale ulje vjernosti u svjetiljku života. Živjele su u svom vremenu, prateći zbivanja u Crkvi, oblikujući samostanski život. Ono što piše na Vekeneginu epitafu, moglo bi se primijeniti i za sve opatice: Životom su pazile na čestito vladanje sestara, čuvale ovčinjak od neprijateljskih zasjeda i za njihovog upravljanja napredovao je samostan i ovo mjesto.“

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja