"Bila sam na godišnjem odmoru na Poratu u našoj samostanskoj kući. Tamo je živjela jedna starija sestra, sada već pokojna, koja je skupljala školjke koje je more izbacilo. Sestra je imala tri pune kutije školjki i rekla mi je da bih možda ja mogla od toga nešto napraviti. Odgovorila sam joj da nemam vremena i da nikada nisam ništa izrađivala od školjki. Ona mi ih je i dalje nudila, no ja sam odbijala", ovim je riječima s. Margita Gašparovsky opisala za Hrvatsku katoličku mrežu svoj prvi susret sa školjkama s kojima danas stvara prekrasna umjetnička djela.
Članica družbe Milosrdnih sestara sv. Križa s. Margita Gašparovsky dugi je niz godina radila u vukovarskoj bolnici. Sada je umirovljena, no i dalje kao volonterka pomaže u ambulanti samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Vukovaru. Veliki dio dana pomaže u ambulanti, ističe, a ostatak dana provodi u molitvi. No, navečer prije spavanja odvoji malo vremena za svoju veliku ljubav – izradu figura od školjki. Prvi susret sa školjkama dogodio se sasvim slučajno, prisjeća se s. Margita, ističući kako u početku zbog nedostatka vremena nije bila zainteresirana za izradu figura od školjki.
“Bila sam na godišnjem odmoru na Poratu u našoj samostanskoj kući. Tamo je živjela jedna starija sestra, sada već pokojna, koja je skupljala školjke koje je more izbacilo. Sestra je imala tri pune kutije školjki i rekla mi je da bih možda ja mogla od toga nešto napraviti. Odgovorila sam joj da nemam vremena i da nikada nisam ništa izrađivala od školjki. Ona mi ih je i dalje nudila, no ja sam odbijala. Međutim, jednom prilikom ta je sestra završila u bolnici i tada mi je poglavarica rekla: ‘Uzmi te školjke pa makar ništa ne učinila s njima, makar ih i bacila’. Ona se vratila iz bolnice nakon tri dana, a ja sam ipak na kraju uzela školjke”, prisjeća se s. Margita.
Ipak, školjke su neko vrijeme bile zaboravljene na tavanu.
“Odnijela sam ih kući, stavila na tavan i tamo su bile neko vrijeme. Jednoga sam dana bila u posjetu i vidjela sam žensku figuru izrađenu od školjki. No, bila je kičasta, prebojana i nije mi se baš svidjela. Pomislila sam: ‘Možda bih i ja mogla napraviti nešto takvo, ali da ne bude kič’. Kada sam došla kući, probala sam izraditi figuru. No, ubrzo sam shvatila da nemam nikakvu školjku koja bi mogla biti lice te figure. Kada sam sljedeći put išla u posjet svome zavičaju, sestra mi je rekla da su djeca po pijesku kupili dunavske školjke. Rekla mi je: ‘Ako ti što odgovora, uzmi. Ako ne, baci’. Ja sam istresla vrećicu, a kad ono tamo školjka – baš za lice. Onda sam rekla: ‘Evo sada počinjem’. Prvo sam napravila dvije ženske figure, a zatim sam probala izraditi i jaslice”, rekla je s. Margita.
Kako sam dobivala školjke, tako sam dobivala i ideje!
Jaslice koje je s. Margita izradile prve su jaslice izrađene od školjki i baš su zato i bile posebne. Originalnost jaslica prepoznala je i ravnateljica Gradskog muzeja u Vukovaru.
“Napravila sam jaslice i onda me gospođa Ruža Marić, ravnateljica muzeja u Vukovaru, pitala mogu li im ih posuditi za Vukovarske adventske svečanosti. Ona je oduvijek voljela izložiti neke posebne jaslice koje do tada nitko nije imao, a takve nitko do tada nije imao. To ju je veselilo i jaslice su dosta dugo bile izložene u muzeju. Kada mi je vratila jaslice, pitala me bi li mogla napraviti i nešto iz svakodnevnog života. Tada je krenula lavina ideja”, ističe s. Margita.
U početku je s. Margita radila sa školjkama koje je imala, no ubrzo su joj suradnici počeli s mora donositi vrećice pune školjki. Ideja za izradu figure, svjedoči s. Margita, dolazi u susretu sa školjkama.
“Najčešće mi neka školjka ili puž daju ideju. Imala sam jednu plosnatu školjku i kada sam ju ugledala, odmah mi je sinulo: ‘Ovo će biti točak za bunar’. Onda sam izradila djevojku na bunaru i majku koja pokraj nje pere rublje… sve se polako složilo. No, sve je krenulo od te školjke i točka za bunar. Onda sam od jednoga suradnika dobila tamne školjke i odmah sam pomislila: ‘To će biti krušna peć’. I onda je tako redom sve krenulo… kako sam dobivala školjke, tako sam dobivala i ideje”, pojašnjava s. Margita.
U mnoštvu radova koje je izradila, kaže kako je teško odabrati onaj najdraži. Ipak, one figure u koje je uloženo mnogo vremena i truda imaju posebno mjesto u njenom srcu.
“Dugo mi je najdraži rad bio ‘Bijeg u Egipat’. No, onda su dolazili novi motivi. Možda mi se više sviđaju oni radovi u koje sam uložila više vremena. Dragi su mi i ‘Molitva prije ruča’, ‘Samarijanka na zdencu’ i drugi. Dugo sam sanjala o tome da izradim križni put, ali nisam imala školjke za izradu križa. Za to mi je trebala školjka koja se zove prstavac. Ne radi se o prstacima, koji su zaštićeni, već o jednoj duguljastoj školjki koja može poslužiti baš za izradu križa. Nisam nigdje mogla saznati gdje bih ju mogla nabaviti”, prisjeća se s. Margita.
Baš kad je mislila odustati, ideja za izradu križa pronašla je s. Margitu. Izrada križnog puta bila je, kako kaže, vrlo zahtjevna.
“Mislila sam odustati, no nešto me ‘žuljalo’. Odlučila sam započeti s postajama koje nemaju križ. Dakle, kada Isusa osuđuju na smrt, kada ga svlače i druge. Te sam postaje prve počela izrađivati. Onda sam jednom prilikom na moru ugledala sipinu kost kako pliva. Odmah mi je sinulo: ‘Pa ja mogu od sipine kosti napraviti križ’. Tako sam završila cijeli križni put. Taj mi je rad jako drag, ali izrada je bila iznimno zahtjevna. Isusovu kruna sam izradila od ježevih bodlji. To je bilo vrlo zahtjevno, ali mi je baš zato i drag taj rad. Za izradu jedne figure treba mi oko 12 sati rada, a mnogi radovi sastoje se od više figura”, ističe s. Margita.
Uz sakralne motive, s. Margita često dobiva ideje za izradu figura iz svakodnevnoga života. Posebno su joj dragi prikazi obitelji s više djece.
“Upravo sam završila s izradom ‘Sedam sakramenata’. No, ne radim samo sakralne figure, već i one iz svakodnevnoga života. Primjerice, kada se u društvu osporavalo obitelj, ja sam dobila poticaj izraditi figure koje će isticati obiteljski život. Slušajući o molitvenoj inicijativi ’40 dana za život’, došla sam na ideju da izradim kolijevku za dijete. Jedan rad prikazuje pripremljen ručak na stolu, čeka se da tata dođe, mama hrani dijete, a starija kćer ljulja novorođenče. Dragi su mi prikazi obitelji s više djece”, istaknula je s. Margita.
U hodniku samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Vukovaru nalaze se vitrine u kojima su izloženi radovi s. Margite.
“Radovi su tematski posloženi. Prate Isusov život od navještenja do Cvjetnice, zatim od muke do uskrsnuća i susreta u Emausu. Prikazani su i radovi koji tematiziraju svakodnevni život. Sve se to može vidjeti u našem samostanu”, zaključila je s. Margita Gašparovsky.