“Gubitak za sobom donosi veliko tugovanje, to je normalan proces kada nam umre bliska osoba”, rekao je dr. Bošnjaković te dodao: “Dopušteno je zaplakati kada nam bliska osoba ode i sjetiti se ovih dana naših preminulih. Plač je sastavni dio osjećaja ljudi i autentičan osjećaj mnogih koji na grobu danas plaču ili plaču kada nekoga izgube. To je najprilagođeniji odgovor na gubitak drage osobe. Ako zaplačemo to ne znači da nismo dobri vjernici ili da nam je vjera slaba, nego smo jednostavno ljudi”, istaknuo je gost emisije “S druge strane ogledala”.

Svećenik i psihoterapeut doc. dr. Josip Bošnjaković

“Uputio bih riječi ohrabrenja i nade da kao vjernici ne tugujemo nego se nadamo da su oni koji su umrli po Božjem milosrđu uskrsnuli. Među nama ostaje neka praznina, suočavamo se s pogledima i šutnjom naših bližnjih, ali u tim trenucima ima puno neverbalnog govora. Dovoljno je  zagrljajima, dodirom utješiti naše bližnje”, rekao je dr. Bošnjaković.

“Važno je individualno doživljavanje smrti i što nam druge razne kulture pokazuju, a to je uloga zajednice u tugovanju. Ne samo u kršćanstvu, nego i u islamu i drugim kulturama blizina onih živućih itekako doprinosi kako bi do prilagodbe onih koji tuguju bilo lakše. Treba poštovati i potrebu za samoćom onih koji su izgubili nekoga i paziti da ta samoća ne dovode do izoliranja od osoba”, naglasio je.

“Mnoštvo je osjećaja koje prate zagonetku našega života. Možda je nekada i šutnja jedno suosjećanje s osobom koja je pretrpjela gubitak. Suosjećanje, među ostalim, uključuje i empatiju. To znači staviti se u situaciju druge osobe što ona misli, kako se osjeća i što doživljava. Drugu osobu ne možemo ugušiti sa suosjećanjem ako zaista pazimo kako se ta osoba osjeća, što i kakvu potrebu ima, što je moguće da ta osoba u tom trenutku razmišlja. Ukoliko počinjemo gušiti drugu osobu, to znači da smo u središte te situacije stavili sebe, svoju neku potrebu, a ne potrebu te osobe koja tuguje. Iz toga je dobro osluškivati osobu koja pati”, rekao je.

“Smrt nije ništa posebno… Samo sam otišao u drugu sobu. Ja sam ja i vi ste vi! Što smo bili, još uvijek smo. Zovite me svojim imenom, razgovarajte sa mnom obično kao i uvijek. Neka ne bude promjene u vašem glasu, neka ne bude usiljen, žalostan i svečan… Smijte se, kao što smo se uvijek zajedno smijali našim veselim šalama… Zabavljajte se, smijte se, mislite na mene… Molite za mene… Neka ne budem zaboravljen samo zato što me se ne vidi… Ta čekam vas, negdje blizu, tu iza ugla… Sve je uredu”, rekao je Henry Scott Holland, engleski teolog i protestantski svećenik čije su misli izrečene u emisiji.

Cijelu emisiju “S druge strane ogledala” možete poslušati ovdje: