Govoreći o razlici između suosjećanja i milosrđa, dr. Bošnjaković je naglasio da suosjećati može svatko, pa i osobe koje ne vjeruju Boga, a milosrđe je vezano uz iskustvo Boga koji oprašta. “Dakle, milosrđe ima i svoju teološko-duhovnu dimenziju. Suosjećanje ima određenih preklapanja s milosrđem, ali milosrđe je ipak širi pojam”, dodao je dr. Bošnjaković.

S obzirom na današnji blagdan sv. Faustine, u emisiji je spomenuto i da je ta svetica svijest o Božjem milosrđu širila od 1931. godine, a kasnije je to nastavio i sv. Ivan Pavao II.

Na pitanje je li nama vjernicima pojam milosrđa i milosrdnog djelovanja još uvijek nedovoljno razumljiv, dr. Bošnjaković je rekao da u Svetom Pismu rijetko imamo definicije o samom Bogu, ali Bog se svakako očituje u svom djelovanju: “Netko tko je doživio milosrđe u svom životu, rijetko ga zaboravlja.”

Spominjući razmjenu pogleda između Krista i Petra nakon Petrovog zatajenja, sugovornik HKR-a citirao je razmišljanje C. S. Lewisa, da je Petar tek u tom Isusovom pogledu shvatio, i zato i zaplakao od ganuća, koliku je i kakvu ljubav izdao! Kad mislimo da smo svakoga, pa i Boga i same sebe razočarali, Bog nas milosrdno privlači sebi.

Zloporaba milosrđa?

U popularnom humanizmu pojam milosrđa može se i zloporabiti, primjerice korištenjem pojma “eutanazija” (grč. dobra smrt) u promoviranju kulture smrti, naglašeno je u emisiji: “Možemo reći da je Bog milosrdan, jer jest, ali grijehom mi sami sebi nanosimo bol, a tako je i kod eutanazije. Važno je uvijek posvijestiti što osoba čini sama sebi, a što joj čine osobe oko nje. Iako Bog oprašta, pitamo se koliko tim grijehom štetimo sebi? I koje će posljedice biti na meni? Pritom u obzir treba uzeti sve okolnosti, i prije i poslije toga čina, a prema sebi uvijek treba biti istinski milosrdan”, rekao je dr. Bošnjaković.

“Važno je da nas netko vidi i čuje u našoj potrebi, a anđeli smo jedni drugima ako se međusobno vodimo Bogu. Suprotnost milosrđu je ravnodušnost i/ili manipulacija”, dodao je, spominjući starozavjetnu riječ za milosrđe – rahamim – koja se prevodi kao ljubav, ganuće, nježnost, nemir i bol zbog patnje drugoga, ali i kao Božje ganuće zbog nevjere naroda.

U govoru pak o izvoru Božjega milosrđa, spomenut je prorok Hošea koji ističe da je Bog vjeran, iako Mu je ‘utroba uzavrela’ zbog nevjere naroda. “Ta Bog je milosrdan, milostiv i pun ljubavi. A mi sami dolazimo k Njemu kako bismo i sami postali takvi”, jedna je od poruka emisije.

Svjedoci milosrđa “proslijeđuju” milosrđe drugima.

Ako smo svjesni da je nužno ispravno postaviti motive suosjećajnosti i milosrđu, onda je važno i postavljanje granica kod svake osobe. Motivi milosrđa i suosjećanja sami po sebi su plemeniti. Suosjećajni pomažu i sebi i drugima, već na neurološkoj razini. Ali može se dogoditi i zloporaba, s obzirom da smo tada najranjiviji. Zato je zloporaba (od strane psihijatra, svećenika…) kažnjiva. Vrlo je važno poštivati i sebe, kako bismo istinski poštivali druge. Lažna utjeha, međutim, jako je opasna.

Kako voljeti neprijatelje?

Je li suosjećajnost i milosrđe izbor naše slobode ili je čovjek stvoren za milosrđe, na sliku milosrdnoga Boga?

Mi jesmo stvoreni na sliku Božju i pozvani smo, po naravi, biti milosrdni. U temelju svake ljubavi je ljubav prema sebi. Boga vrijeđamo samo ako činimo nešto protiv naše dobrobiti. Prepreka u tome je sebičnost, odnosno ako mislimo samo na sebe.

Iako smo ranjeni, sposobni smo sami drugima biti na pomoć i biti milosrdni.

Međutim, vrlo je važno u psihoterapiji, pa i u duhovnom razgovoru, ne idealizirati terapeute ili savjetovatelje, misleći da će oni riješiti sve naše poteškoće. Ne, rješavanje poteškoća je dvostruki proces u kojem je odgovornost podijeljena. Osobe u sebi imaju sposobnost ozdravljenja i uloga terapeuta, a onda i svećenika, samo je pomoći im doći do toga da osobe znaju, i uspiju, sami sebi pomoći. I nitko neće, jer i ne može, riješiti naše probleme umjesto nas.

Kako voljeti neprijatelje?

Veći dio rana dolazi od riječi koje čujemo. Ostati mirni možemo ako u sebi sačuvamo svijest da smo silno dragocjeni i svijest o vlastitom dostojanstvu. Isus čak ni na križu nije na uvredu uzvratio uvredom.

Kako vratiti dostojanstvo samome sebi? Ključno je sačuvati u sebi svijest da sam ja, kao osoba, itekako dragocjen.

Ma kolikogod me drugi povrijedio, ako uspijem sačuvati svijest o vlastitom dostojanstvu i u danu izdvojim dvije-tri minute kako bih si posvjestio da sam neizmjerno dragocjen, sve će biti drugačije. Ili ako se u molitvi ponovno povežem s Bogom, mogu iskusiti to dostojanstvo. Ako pak reagiram iz osvete ili reakcije, a nisam svjestan da je u meni itekako vrijedno to dostojanstvo, tada mogu samo i dalje sebe ranjavati.

Može li se milosrđe uvježbati?

Ako roditelji imaju razumijevanja i suosjećanja s djecom ili naglasak više stavljaju na kritiziranje, omalovažavanje i ponižavanje, to je znak da su i sami roditelji nekada doživjeli milosrđe ili pak njegov nedostatak.

Smatram da je moguće milosrđe uvježbati.

I u našim međuljudskim odnosima moguće je raditi na tome i i doživljavati milosrđe. Smatram i da nam je potrebno iskustvo milosrđa i suosjećanja, da bismo onda i sami mogli biti takvi.