Splitske Školske sestre franjevke Krista Kralja proslavile su Dan svoje provincije i svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak 24. lipnja, svečanim misnim slavljem kojeg je predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Dražen Kutleša. U koncelebraciji bilo je nekoliko svećenika, sestre su čitale liturgijska čitanja, a proslavljeni su i redovnički jubileji nekoliko sestara.
Šezdesetu obljetnicu redovničkog života proslavilo je jedanaest sestara: s. Judita Čovo, s. Vinka Čovo, s. Sidonija Radić, s. Marijana Rimac, s. Mladena Runje, s. Mira Kamber, s. Lucija Lagator, s. Sebastijana Stanić, s. Margareta Marušić, s. Andrijana Marušić i s. Leonita Tabak. Pedeset godina od ulaska u novicijat slavile su: s. Mislava Prkić, s. Ljubica Bilobrk, s. Pavlimira Šimunović, s. Kruna Plazonić, s. Blagoslava Lončar i s. Ilijana Pripušić. Iako ovom misnom slavlju nisu prisustvovale vrijedno je spomenuti i sestre koje slave jubilej od dvadeset i pet godina redovničkog života, a to su: s. Luca Petrović, s. Diana Dolić i s. Magdalena Višić.
Na početku homilije nadbiskup Kutleša izrazio je bliskost sa sestrama te čitavom njihovom Provincijom – sestrama koje slave jubileje, bolesnim sestrama te pozvao na molitvu za sve pokojne pripadnice njihove Provincije. Pojašnjavajući Presveto Srce Isusovo, nadbiskup se pozvao na papu Franju koji je u jednoj homiliji, prigodnoj za svetkovinu Srca Isusova, rekao da je lakše ljubiti Boga nego dopustiti da On ljubi.
Istaknuo je da će Gospodina najviše ljubiti upravo ako mu otvore svoje srce i puste da ih ljubi. Parabola o izgubljenoj ovci pokazuje da je Bog milosrdniji od ljudi jer joj se raduje, a ne osuđuje ju kao ljudi te nas ujedno uči mnogo toga o naravi Božje ljubavi koja je, u prvom redu, osobna ljubav. To se vidi u činjenici da pastir, odnosno Bog, ne odlazi na odmor, drugim riječima ne može bit sretan, dok ne pronađe onu jednu ovcu koja se izgubila. Nadalje, Božja je ljubav strpljiva budući da Bog ne okrivljuje nerazborita čovjeka kao što to čine ljudi, već svoj život stavlja na kocku i ljubi ovakvoga čovjeka koji sebe, a ne druge, krivi za svoj grijeh i žali zbog njega. Ta parabola pokazuje i to da je Božja ljubav ona koja traži, a ne čeka da se ovca vrati i to je posebno vidljivo u događaju Isusa Krista.
„Bog nije zadovoljan čekanjem da se ljudi vrate kući, on izlazi potražiti ih ne gledajući koliko to košta“, podsjetio je mons. Kutleša. Odlika Božje ljubavi je i to da se ona raduje grešniku koji joj se vraća te ga štiti i spašava. Naime, „lutalicu čini mudrim, slabog jakim, grešnika čistim, zarobljenika grijehom slobodnim i svetim te poražena u kušnjama pobjednikom“.
Papa Benedikt XVI. u svome govoru o svetkovini Srca Isusova ističe da je srce, biblijski gledano, središte osobe i da u srcu otkupitelja štujemo Božju ljubav prema čovječanstvu i njegovo beskrajno milosrđe. Slavljenje te svetkovine je klanjanje srcu koje se za ljude do kraja predalo i koje je bilo za njih probodeno. „Poziv koji dolazi od ovoga važnog blagdana prije svega je poziv na euharistijsko klanjanje, koje je najbolji izraz štovanja srca Isusova, jer je u svetoj euharistiji Isus doista prisutan i svakome od nas nudi svoje srce, svoju milosnu ljubav“, istaknuo je nadbiskup.
Pozvao je sestre da se vrate Iskonu i dopuste da ih Bog ljubi te mu odgovore sinovskom ljubavlju. U zaključku homilije mons. Kutleša, na tragu svetog Josemarie Escrive, pozvao je da, kako bi shvatile što je to Srce Isusovo, budu vjerne i ponizne jer će jedino tako pronaći mir svojem srcu koje je nemirno dok se ne smiri u Bogu.
Uz nadbiskupa Kutlešu misu su suslavila još osmorica svećenika.
Pjevanje je predvodio zbor sestara uz orguljsku pratnju provincijalke s. Lidije Matijević. Po završetku mise uslijedilo je fotografiranje slavljenica s nadbiskupom, a nakon toga prisutni su se okupili oko zajedničkog obiteljskog stola u samostanskoj blagovaonici uz prigodni program kroz sliku, riječ i pjesmu.
Svečanoj proslavi obljetnica prethodila je duhovna priprema za jubilantkinje u Zadru u trajanju od četiri dana. Voditelj o. Nikola Stanković, SJ, naglasak je stavio na potrebu temeljite obnove zdanja naših duša koja se, ukoliko se o njima ne vodi briga, neminovno urušavaju. Poznato je da kuća u kojoj nitko ne stanuje brže propada od one koja je pod stalnim nadzorom. Kršćanska kuća u kojoj ne stanuje molitva, brzo će izgubiti stabilnost, a kršćanin svoje kršćansko i ljudsko obličje.