Objašnjavajući kako je projekt nastao, s. Šarbela nam je objasnila: „Bivša ravnateljica Caritasa Riječke nadbiskupije s. Marija Faustina Kovačević i ja smo obje sestre zajednice Omnia Deo. U našoj Zajednici se već dugi niz godina progovara o temi subliminalnih poruka u filmovima, crtićima i igricama te negativnim posljedicama pretjeranog korištenja modernih tehnologija na zdravlje djece i mladih. Sve je zapravo započelo iz savjetovanja sa suutemeljiteljicom naše zajednice, majkom Jozefinom. Njoj su naime na razgovore dolazila djeca, mladi i roditelji s određenim poteškoćama koje su bile posljedica izloženosti lošim sadržajima modernih tehnologija. Tako se zajednica počela interesirati za tu temu kako bi pomogla dušama da izađu iz toga stanja.“

Zanimljivo je nadodati i kako su obitelji i mladi koji su dolazili po pomoć u  Caritas vrlo često imali probleme psihičke naravi, poput povlačenja u sebe, prisilnih i suicidalnih misli, samoranjavanja, depresije, manjka koncentracije, nemogućnosti učenja i sl. Tako se često govorilo o teškim psihičkim poremećajima i kod jako mladih ljudi, gdje je jedna mlada osoba dobila dijagnozu shizofrenije u dobi od 15 godina, a nekoliko djece pokušalo suicid ili je imalo problema s prisilnim mislima ili samoranjavanjem.

Odaziv na radionice je dobar, s obzirom da je ovo neka vrsta pilot projekta u kojem ispitujemo teren, putem osmišljavamo, poboljšavamo i komunikaciju, same radionice te radimo na tome da pratimo Božje poticaje na djelovanje i tako odgovaramo na konkretne potrebe roditelja i djece.

Foto: s. Šarbela Miočić/ Projekt Mobitel

„Svi su oni veliki dio vremena provodili u virtualnom svijetu, igricama, društvenim mrežama ili nekom drugom sadržaju koji podrazumijeva često i dugotrajno korištenje modernih tehnologija i svi oni su imali uglavnom lošu komunikaciju i povezanost s roditeljima“, naglasila je naša sugovornica.

Odgovor na konkretne potrebe

Suočene sa ovom problematikom, sestre su došle na ideju jednog projekta koji bi objedinio i problem neselektivnog korištenja modernih tehnologija, manjak obiteljskog zajedništva te psihološku i duhovnu dimenziju problema ovisnosti o modernim tehnologijama. „Naziv je došao spontano, budući da se nakon slavlja jedne krizme krizmanika otac ostavio ispred crkve i otišao. Dječak je uzeo mobitel i pravio se da se ništa nije dogodilo“, objasnila je.

„Razmišljale smo o projektu koji bi okupio adolescente, u našem slučaju krizmanike i roditelje, stručnjake psihologe koji bi održavali ciljane dinamične radionice posebno za roditelje i posebno za djecu, jednu zajedničku radionicu, na početku susreta i između radionica animaciju te na kraju priliku za ispovijed i sv. Misu kao najvažniji dio susreta.

Svi su oni veliki dio vremena provodili u virtualnom svijetu, igricama, društvenim mrežama ili nekom drugom sadržaju koji podrazumijeva često i dugotrajno korištenje modernih tehnologija i svi oni su imali uglavnom lošu komunikaciju i povezanost s roditeljima.

Tijekom susreta, objasnila je sestra, bilo je važno da se čuju i konkretna svjedočanstva ljudi koji su bili ili sami u tim problemima ili njihova bliža obitelj, tako su naše susestre s. Gabrijela Dodić i s. Serafina Dizdarević uključene u radionice i svjedočanstva na kraju svete mise. U susret je uključen i zajednički ručak na kojem spontano razmijenimo mišljenja i iskustva, nađemo neke odgovore na pitanja koja nas muče i razmijenimo kontakte.

Hrvatski Caritas je prepoznao važnost projekta i omogućio financiranje projektnih troškova. Takav čin pokazuje i jednu širinu djelovanja Caritasa, budući da Caritas ovakvim projektima promišlja ne samo materijalne već i duhovne potrebe ljudi koji su potrebni pomoći.

U provedbi i organizaciji projekta sudjeluje velik broj volontera Caritasa; Sandra Smoljo Dobrovoljski, teolog i psiholog koja vodi radionice za roditelje, o čemu smo već razgovarali s njom; Zorica Janković, rehabilitator i psihoterapeut koja vodi radionice za djecu, vlč. Ivan Seletković iz Ureda za pastoral mladih koji vodi animaciju cijelog događanja te braća i sestre zajednice Omnia Deo  koji svjedoče na susretima o konkretnom Božjem djelovanju u njihovim životima i molitveno prate sve ove aktivnosti.

Naziv je došao spontano, budući da se nakon slavlja jedne krizme krizmanika otac ostavio ispred crkve i otišao. Dječak je uzeo mobitel i pravio se da se ništa nije dogodilo.

Konkretno svjedočanstvo

„Kada sam slušala radionice i meni samoj su neke stvari bile puno jasnije. Postalo mi je jasno kako je u mom slučaju razlog prekomjernog korištenja društvenih mreža, igranja igrica, gledanja filmova i serija, bio taj što sam s jedne strane bila ovisna, a s druge strane bez kontrole i nadzora roditelja. Sama nisam znala postaviti granice i reći „ne“ i to je na moj život ostavilo posljedice. Zbog gledanja određenih sadržaja pojavile su mi se poteškoće u koncentraciji. Točno se sjećam kako sam u školi upijala sve bez poteškoća – prije gledanja i čitanja određenih sadržaja, a nakon što sam ih počela čitati nisam više mogla čuti što učiteljica govori, odlazila sam u maštarenja. Koliko god sam se trudila upamtiti sve što učiteljica govori, nisam mogla. No, dobra stvar je što mi je Bog dao upornost i voljela sam ići u školu i učiti, pa sam uspijevala naučiti sve, iako bi recimo mojim prijateljima trebalo puno manje vremena da nauče za ispit, a meni bi trebalo jako puno”, poručila je jedna osoba.

Mladima je drago čuti da ih ja kao časna sestra razumijem, budući da sam slično i sama prošla u svom mladenaštvu prije nego sam se odazvala na Božji poziv.

U nastavku je istaknula kako se kroz radionice osvijestilo kako je posljedica gledanja i slušanja loših sadržaja bila depresija, očaj, tjeskoba, anksioznost, malodušje i gubitak smisla za životom. “To je nastupilo iznenada, i to stanje trajalo je više od godinu dana. Nitko od mojih prijatelja nije mogao primijetiti da mi se to događa. Mislila sam da moj život nema smisla. I jedina nada i svijetlo u svemu tome bila mi je misao – ako Bog računa sa mnom i ima plan za mene i moj život, onda to da moj život nema smisla ne može biti istina. Sjećam se da sam prolazila e-duhovne vježbe koje pripremaju Pazinski fratri i nakon jednog razmatranja napisala sam si na papirić: „Ja želim, ja mogu, ja hoću“ i to sam stavila na zid i svako jutro kad bi se probudila pročitala bi i išla dan po dan s Isusom. Da nisam molila, postila, išla na sv. Misu i klanjanje, razmatrala, ne znam kako bih izdržala to sve. ‘S Bogom svojim preskačem zidine’ poručuje jedan psalam, a ja sam taj ‘zid’ preskočila uz Božju pomoć koja mi je došla preko Majke Jozefine i zajednice Omnia Deo gdje mi se pomoglo da dođem do istine da nisu svi sadržaji koje gledamo dobri i da loše utječu na dušu i tijelo. Tu sam prvi put čula da neki crtići i filmovi koje sam gledala nisu dobri. Da mi Bog preko zajednice nije pomogao, cijeli život bi bila u tim stanjima, a ne bi znala što mi se događa.”

Foto: s. Šarbela Miočić/ Projekt Mobitel

Izazovi

“Zato mislim da je ovaj projekt jako važan za današnje vrijeme kada mladi često dolaze do takvog stanja da si požele oduzeti život. Moguće da mladi koji su prisutni na radionici nemaju takve probleme, ali možda će im Bog staviti na put nekoga tko ima, pa će ih razumjeti i usmjeriti da potraže pomoć. Ne očekuje se da svi nakon ove radionice u potpunosti prestanu koristiti i gledati loše sadržaje preko noći, ali evo samo da se nakon radionice zapitaju, da razmisle, dovoljno je. Mi sijemo, a Bog daje da raste. Mladima je drago čuti da ih ja kao časna sestra razumijem, budući da sam slično i sama prošla u svom mladenaštvu prije nego sam se odazvala na Božji poziv. Mislim da im to daje nadu. A i lakše je kada znaš da nisi sam u tome, i da postoji izlaz. Važno je samo reći istinu, jer istina oslobađa.“

Govoreći o izazovima u provedbi ovog projekta, istaknula je: “Najveći izazov je komunikacija odnosno motivacija župnih zajednica koje nisu navikle na ovakvu vrstu događanja i gdje se osobni kontakt (predstavljanje projekta na roditeljskim sastancima) pokazao najuspješnijim, a ne društvene mreže što je mene osobno iznenadilo. Projekt je osmišljen tako da roditelji i djeca ne dolaze negdje van svoje sredine, u Caritas ili neku instituciju već da se program odvija u blizini župne zajednice pa je tako projekt podijeljen po dekanatima, konkretno jedno događanje u određenoj župi u jednom dekanatu. Riječka nadbiskupija ima ukupno 7 dekanata, a projekt se provodio od početka do kraja školske godine 2023/2024.”

Plodovi projekta

S. Šarbela zaključila je da bi bilo  plodonosnije kada bi svaka župna zajednica imala ovakvo događanje najmanje jednom godišnje, što njima u ovom slučaju s ograničenim resursima i financijama nije bilo moguće izvesti. “Odaziv na radionice je dobar, s obzirom da je ovo neka vrsta pilot projekta u kojem ispitujemo teren, putem osmišljavamo, poboljšavamo i komunikaciju, same radionice te radimo na tome da pratimo Božje poticaje na djelovanje i tako odgovaramo na konkretne potrebe roditelja i djece.”

Cilj projekta je donijeti kršćansku nadu obiteljima i ponuditi alternativu korištenja vlastitog vremena roditeljima i djeci, ne samo ukazati na problem, već i ponuditi neka rješenja, podsjetila je.