Gosti Argumenata bili su: doc. dr. sc. Mirjana Radan, specijalistica ginekologije i opstetricije te subspecijalistica fetalne medicine i opstetricije, dr. sc. Marina Katinić Pleić, bioetičarka i filozofkinja i vlč. doc. dr. Odilon Singbo s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Urednica emisije je Diana Tikvić.

“Medicinski potpomognuta oplodnja ili pomognuta oplodnja, ponekad se kaže i asistirana reprodukcija, označava sve one metode koje podupiru, namjerno upotrjebljavam izraz, proizvodnju spolnih stanica, jajnih stanica. Kontrolira oplodnju gameta, embrio transfer i daljnji razvoj novog života čovjeka u utrobi njegove majke. Cilj je postići život i za život sposobno dijete”, rekla je doc. dr. sc. Mirjana Radan te dodala: “Imamo dvije vrste umjetne oplodnje ako govorimo o mjestu oplodnje; tjelesna, ako se odvija u tijelu majke, odnosno u tijelu žene ili izvantjelesna, ako se događa u laboratoriju, najjednostavnijim rječnikom, u umjetnim uvjetima.”

Argumenti HKR-a

Stav Crkve o medicinski potpomognutoj oplodnji

Crkva iz više razloga ne podržava medicinski potpomognutu oplodnju, podsjetio je vlč. Odilon Singbo: “Ovo je goruća i komplicirana tema te i sama Crkva traži odgovor na to pitanje. Moramo imati na umu razne dokumente koje je Crkva na tu temu izdala. Prvi dokument koji se službeno počeo baviti tom temom je enciklika o Ljudskom životu Humanae Vitae sv. pape Pavla VI. koja daje dvije ključne karakteristike za bračnu ljubav. Takozvana unitivna i prokreativna dimenzija. To je sjedinjenje bračnih parova u vidu prokreacije. Prva dimenzija ne isključuje drugu. Svako sjedinjenje ne vodi nužno do prokreacije, ali u crkvenom nauku nema prokreacije bez sjedinjenja.”

Spolnost shvaćamo na poseban način. Spolnost nije samo tjelesna, nego i duhovna kategorija, spolnost je ljubav, rađanje i prokreacija.

Doc. dr. Singbo naglašava: “Drugi dokument je Donum Vitae – Dar života, naputak Zbora za nauk vjere odobren od pape Ivana Pavla II. Ne treba osuđivati metode umjetne oplodnje zbog toga što su umjetne, nego zato što trebamo proći kroz moralnu prosudbu u svjetlu dostojanstva ljudske osobe. Dakle, ne gledamo na dijete ili na mogućnost imanja djeteta, kao nekakvo tehničko pitanje ili tehničko rješenje, nego treba ići malo dublje, treba poštivati život. Treći dokument je Dignitatis personae o dostojanstvu ljudskog života i stavlja u dinamiku dva pojma pro kreacija i produkcija tj. rađanje ili proizvodnja.

Kada se prelazi iz te dinamike, znači iz prokreacije u produkciju u smislu potpomognute oplodnje, tamo se manipulira sa spolnim stanicama kako bi se došlo do života. Onda se upada u zamku produkcije ljudskog života i ne govori se o otvorenosti, iznenađenju i svemu što to nosi za taj bračni par. Zbog tih razloga Crkva smatra da se ne može na taj način manipulirati ljudskim životom, u smislu da je to proizvodnja. Život kao takav nije proizvodnja, život je svet, život je dar, ali način na koji će do života doći, to je upitno. Odgovor na pitanje podržava li Crkva ovakve postupke umjetne oplodnje jest ne. Upravo zbog tih mehanizama, zbog tih metoda kojim se pokušava na neki način opredmetiti ljudski život”, rekao je vlč. Singbo.

Crkva djecu rođenu iz potpomognute oplodnje vidi u otajstvu života gdje Crkva poštuje svetost i takvoga života, dakle ne odbacuje ga.

Priziv savjeti liječnika

Na pitanje može li se liječnik, u slučaju medicinski potpomognute oplodnje, pozvati na priziv savjesti odgovorila je ginekologinja Mirjana Radan. Ona je istaknula da se liječnik u tom slučaju poziva na priziv savjesti zbog pristupa cjelovitom liječenju. “Drugu osobu, pacijenticu, doživljava kao jedno cjelovito biće koje ima razinu tijela psihe i duha. Liječnik mora znati što radi i o kojoj mogućoj razini poremećaja je riječ. Jer nije isto uništenje ljudskog života, oštećenje ljudskog života ili dostojanstvo prenošenja ljudskog života u smislu da ga se poremeti. Ponovno promišljamo o začeću, odnosno o početku ljudskog života.

Ljudski život započinje začećem – singamijom – spajanjem muške i ženske spolne stanice. I poznat je znanstveni podatak da će od stotinu oplođenih jajnih stanica njih oko 30 posto ugledati svjetlo dana, u smislu živa i za život sposobna djeteta. Sve ono drugo otići će kao biokemijski pobačaj ili rani ili pak kasni spontani pobačaj. Znači, čovjek je nisko fertilno biće. Zato se može javiti pitanje, s obzirom na to da ionako prirodno puno oplođenih jajnih stanica propada, zašto je problem kada se to isto događa tijekom procesa umjetne oplodnje. Hoću reći, liječnici se zaista nalaze pred velikim izazovima, ali njima uvijek treba biti u interesu štititi i liječiti život jer nismo bogovi da možemo dizajnirati dijete.”

Svako ljudsko biće od samog početka ima svoj vlastiti i genetski identitet i sve ono što ga određuje.

Govoreći o djetetu koje je “nastalo” umjetnom oplodnjom, na pitanje je li i to dijete dar Božji, vlč. Singbo kaže kako jest, bez ikakve dvojbe. Crkva prihvaća tu djecu i krsti ih, i sam je krstio takvu djecu, kaže, te ističe: “Djeca nisu proizvod unatoč načinu na koji nastaje njihov život, a koji ponekad podsjeća na proizvodnju. Tu zapravo vidimo otajstvo života. Crkva poštuje svetost i takvoga života, dakle ne odbacuje ga ili ne kaže, time što si iz takvog postupka rođen, ti si manje vrijedan. Ne radi se o tome, nego ovdje idemo na uzroke i na način na koji se postupa sa životom i njegovim dostojanstvom.”

Kada započinje ljudski život?

Govoreći o spolnosti i o početku ljudskog života, bioetičarka i filozofkinja Marina Katinić Pleić kaže: “Spolnost shvaćamo na jedan poseban način, spolnost nije samo tjelesna, nego i duhovna kategorija, spolnost je ljubav, rađanje i prokreacija. Svi znamo kad počinje ljudski život. To je kao u onoj bajci Carevo novo ruho, svi znamo da je car gol, ali nitko neće to reći glasno, zato to pitanje nema smisla. Ono što razlikuje organizam od stanice je molekularna struktura. Zigota se, nakon oplodnje, počinje ponašati potpuno drukčije nego bilo koja tjelesna stanica oca ili majke i ima bitno drukčiju molekularnu strukturu. Ona je organizam, ona nije tek neka stanica određene vrste.

Međutim, gledano filozofski, ono što je danas suvremenom čovjeku sporno, kada to živo ljudsko biće koje je od početka to što jest, poprima one osobine, one karakteristike kad se počinje manifestirati kao čovjek. Danas se više gleda što netko čini, što netko može, nego što netko jest. Dakle, kad ima svijest, osjetljivost na bol i ugodu, samosvijest, mogućnost komunikacije… onda je čovjek. Međutim, s takvim pogledom je veliki problem što svaka granica koju mi odredimo nema smisla, jer si svaki čovjek sam daje za pravo odrediti kada počinje ljudski život. Ljudsko biće od samog početka ima svoj vlastiti i genetski identitet i sve ono što ga određuje.”

Cijelu emisiju “Argumenti” pogledajte ovdje: