Uz katedralu, među crkvama koje su najteže stradale u potresu krajem ožujka u Zagrebu i okolici, u užem gradskom središtu je i poznata, te brojnim vjernicima draga, bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj. Urušio se strop te je bazilika do daljnjega neupotrebljiva.

No, srce Crkve uvijek živi, čak i ondje gdje naizgled sve izgleda mrtvo. Svjedoči tome i dirljivo pjevanje korala “Na Isusov se spomen sam” akademskog zbora “Palma” u ranjenoj Bazilici. Među ciglama i prašinom, u ruševinama odjekuje zvonki glas odličnih pjevača koji su u pjesmu i u Crkvu ugradili svoje srce.

Akademski zbor “Palma” / Foto: Snimak ekrana

Karmelićanin Krešimir Josip Bahmec na društvenim se mrežama osvrnuo na stvarnost u Zagrebu i okolici nakon potresa, a posebno na ranjenu Baziliku.

Napisao je: “Mnogi ljudi nisu imali snage otići vidjeti svoj razrušen grad, selo, zavičaj. Svoj dom.

Jer u njima je ostala mladost, uspomene, ljubav…

Ne znam hoću li moći doći u svoj dom. Hoću li izdržati…
Hoću li moći vidjeti svoju ljubav, svoj dom. Porušen. Jer ona je moj dom.

Znam, reći će neki pa to je samo kamenje. Nije. To nije samo kamenje.

U nju su me baka i djed i vodili dok ni hodao nisam.
U njoj primio prvu pričest,
Pjevao u zboru, krizmao se, slavio svoju mladu misu.

Na vjeronauk išao k njoj najprije zbog društva, sporta i simpatija da bi kraju čak Boga našao…
Zamislite!

U njoj sam imao najbolje prijatelje, upoznao sam legendarne i svete svećenike, časnu koja mi je bila kao majka.

Možda bolje kada dođem da sva vrata budu pomno zaključana. I da me nitko ne pusti unutra. Da mi nitko ne da uđem, da ne vidim svoju ljubav. Ranjenu.

Znam, reći će neki pa to je samo kamenje. Nije. To nije samo kamenje.
Ta crkva ima dušu. Njeni zidovi su puni molitava, uzdaha, jecaja, plača, smijeha, sreće, pjesme nebeske. Ona je živa.

Mnoga obraćenja, ljubavi i brakovi su u noj začeti. Ispovijedi koje su mijenjale živote.

Ne dirajte mi moju ljubav. Ona je najljepša, ona je može biti ranjena. Samo spava.

Ili ako poradi ljute znatiželje nekako uđem krišom, pa je vidim razrušenu, pozovite anđele da pjevaju, da mi duša ne klone i srce me ne izda.

Ipak, znam ako i ne dođu anđeli, mladost će pjevati pjesmu novoga života.
Neće samo kamenje posložiti već i srca i duše obnoviti.

Znam, Isuse. Jer ti si dvaput plakao. Nad mrtvim prijateljem i nad Hramom.

Plakao si kada je Anamarija poginula i uskrsnuo si je sebi isti dan.

Znam plakao si samnom kada si slušao ove mlade kako pjevaju pjesmu života, pjesmu pobjede.

Znam, Isuse, da sve što si ti radio je otkupljeno.

Plakao si radi nas i s nama. Da nam i plač uskrsneš u vječnu sreću.

Jer ti si ljubav, Isuse. I znam da iza suza dolaziš ti. Vječni Uskrs.

Hvala ti, Isuse, za ljubav.”