Početke hodočašća vjernika k Majci Božjoj Bistričkoj vežemo uz pronalazak kipa Majke Božje u vrijeme dok je zagrebački biskup bio Martin Borković kojega povijest pamti kao velikog štovatelja Presvete Bogorodice. O tome nam svjedoči i Lukinović u spomenutom djelu: „posebno mu je u srcu bilo svetište Majke Božje u Remetama 'najvjernije odvjetnice Hrvatske'. U svim osobnim poteškoćama i u potrebama svoje biskupije, Borković je odlazio Gospi Remetskoj moliti za pomoć. Onamo je često predvodio procesije sa svojim pobožnim narodom i svećenstvom. On je Gospi pripisao čudo što mu se u starim danima povratio vid“.
Što se tiče pronalaska kipa Gospe Bistričke, „kip je povodom provale Turaka sve do Konjščine 1545. župnik prenio u župnu crkvu i zazidao pod korom. God. 1588. župnik Luka je po noći ugledao čudno svjetlo pod korom, a sutradan je ondje otkopao Gospin kip. Sredinom XVII. stoljeća kip je opet zazidan, pa se u vrijeme biskupa Borkovića opet nije znalo gdje se nalazi“. Dalje Lukinović nastavlja: „Povodom 300. obljetnice ponovnog otkrića Gospina kipa L. Depolo je u Glasu koncila, ne navodeći izvor, zapisao jedan Borkovićev razgovor u biskupskoj palači o štovanju Majke Božje. Tom je prilikom zapitao bistričkog župnika: ‘Zar ne, gospodine Molitoris, u vašoj crkvi cvate najveća pobožnost?’. Odgovori župnik: ‘U mojoj crkvi, svijetli biskupe, nema nikakve marijanske pobožnosti.’ Potom nastavi biskup Martin: ‘Kada sam još polazio u školu i bio učitelj u kući Gereczija, sva gospoda i gospođe s djecom i sva dvorska družina moradosmo ići u Bistricu na proštenje pješice, pače bosih nogu’. U tekstu se navodi da je ovaj razgovor bio 15. srpnja 1684., a kip je otkriven već sutradan, donosi Zagrebačka nadbiskupija.
Posveta crkve Majke Božje Bistričke
Foto: Zagrebačka nadbiskupija, Bazilika Majke Božje Bistričke
Godine Gospodnje 1981. održano je 250. zavjetno hodočašće na Mariju Bistricu, a tom prigodom misu je predvodio kardinal Franjo Kuharić. No, Lukinović navodi „da je problem […] u tome što to doista nije bila niti 250. obljetnica, niti 250. zagrebačko hodočašće. Nema dokumenta o tome kad su zagrebačka zavjetna hodočašća započela, ali postoje pouzdani podaci da su ona održavana prije 1731. godine“. I dalje nastavlja kako je „1725. gradski magistrat odobrio iz gradske blagajne izdati 2 rajničke forinte i 60 denara za kupnju 6 svijeća koje su gorjele na oltaru u Bistrici prigodom gradskog hodočašća. Očito je već tada polazilo zavjetno zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu“.
No, što se dogodilo 1731. godine? Naime, 15. srpnja 1731. biskup Juraj Branjug posvetio je bistričku crkvu i posveta crkve slavi se na drugu nedjelju u srpnju, „a na tu nedjelju pada i zavjetno zagrebačko hodočašće“. „Dakle, 1981. slavila se 250. obljetnica posvete crkve Majke Božje Bistričke, a zavjetna hodočašća grada Zagreba su počela prije“.
Promjena dana zavjetnog hodočašća vjernikā grada Zagreba
Kako je i naglašeno u priopćenju Nadbiskupskog duhovnog stola (usp. SVZN 3/2002, str. 153), „na temelju izjašnjavanja zagrebačkih župnika promijenjen je datum Zavjetnoga hodočašća. Ovu promjenu objavio je gospodin Nadbiskup na misi zahvalnici na završetku prošlogodišnjeg hodočašća. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu od sada će se održavati prve nedjelje iza blagdana Male Gospe“. Citirano priopćenje završava riječima kako „svaka promjena ima svoje razloge za i protiv, pa tako i ova. Vidjeli smo da dosadašnji datum nije odgovarao i da je svake godine bilo sve manje hodočasnika. Pokušajmo u novom tisućljeću na novi način živjeti zavjet svojih predaka. Vjerujem da je to i potrebno i moguće ako udružimo svoje napore. Ali, stvar je i u Tebi!“
Foto: TUZN, Hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj 2002. godine
„Neki manje poznati podaci o prvim decenijima zavjetnoga hodočašća grada Zagreba u Mariju Bistricu (1723. – 1773.)“
Naslov je to članka p. Belića iz 1984. godine kojim započinje pisanje svoga članka i koji zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu smješta u 1723. godinu. Time je i on potvrdio ono o čemu će deset godina nakon njega pisati Lukinović o navedenom hodočašću.
Počeci hodočašća
Foto: Pretisak sličice Majke Božje Bistričke, 1750. god.
Već na samom početku svoga članka p. Belić piše kako se „sasvim sigurno još ne zna kada je počela – i to baš kao takova – zavjetna procesija grada Zagreba u Mariju Bistricu. U svojoj izvrsnoj monografiji o glavnom našem prošteništu dr. Josip Buturac piše da najstariji podaci o zagrebačkom hodočašću … potječu iz g. 1725. Miroslav Vanino, koji je o tome proštenju barem na dva mjesta pisao, znade na temelju Historije zagrebačkoga kolegija da je Zagreb već godine 1723. hodočastio Bistričkoj Bogorodici.“
Glede samoga početka zavjetnog hodočašća (procesije) grada Zagreba u Mariju Bistricu, p. Belić navodi tekst M. Vanina iz djela Isusovci i hrvatski narod:
„Pobudu, da se uvede ova tako značajna i omiljela procesija, dao je član zagrebačkoga kolegija Karlovčanin o. Ivan Šimatić, od g. 1716. nedjeljni propovjednik župske crkve sv. Marka, kojoj je patron bila općina kraljevskoga slobodnog grada Zagreba. Šimatića općenito držahu prvim propovjednikom Kraljevine.
Kad je na početku ljeta g. 1723. vanredna žega zaprijetila poljima, vrtovima i vinogradima, Šimatić predloži gradskom poglavarstvu (senatu), da bi se u ime grada povela po izbor (lecta) procesija Bistričkoj Djevici, Čudotvorki Kraljevine Hrvatske (ad Bistricensem Virginem, Croatiae Regni Thaumaturgam). Gradski senat, a jamačno i župnik sv. Marka, prihvatiše sugestiju, procesija krenu, no Šimatić s nepoznatog nama razloga nije pošao s njom, nego je stigao poslije nje na Bistricu i brojnom narodu održao značajnu propovijed…“
Tako je „već godine 1723. zagrebačka procesija išla u Mariju Bistricu kao zavjetna – ali samo za tu godinu (rekao bi čovjek, kao neki novicijat ili privremeni zavjeti). Ne veli bez razloga kroničar već sljedeće godine, da se Šimatićevoj pobožnosti duguje ta procesija, jer je on od slavnoga magistrata umolio da se jednakom svečanošću i revnošću svake godine ponovno održava (1724). A treće godine kaže historiograf jednostavno, da je Šimatić vodio Bistričku procesiju koju je sam bio ustanovio (a se institutam: 1725). Zavjet, najprije privremeni na godinu preraste 1724. u apsolutan i trajan: Zagreb će – dok je svijeta i vijeka – svake godine hodočastiti svojoj Predobroj Čudotvorki, da ga Ona čuva ne samo od materijalne žege, suše i nerodice, nego i od svakog vraga (=neprijatelja) duhovnom pa i vremenitom dobru sviju Zagrepčanki i Zagrepčana“.
Kako nam dalje navodi u članku p. Belić, a pozivajući se na M. Vanina, iako se ne može sa sigurnošću reći koje godine je ova procesija postala zavjetnom, ostaje sigurna činjenica da je gradska općina „savjesno vodila brigu, da se procesija povede svake godine“, a procesija se uvijek održavala oko svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velike Gospe).
Tko je sve u ovim prigodama propovijedao?
Kako navodi p. Belić, uz kapucine s Griča (Gornji Grad, Zagreb), franjevce s Kaptola, pavline iz Remeta, vjerojatno su propovijedali dijecezanski svećenici, ali i drugi redovnici iz krajeva tadašnje Sjeverne Hrvatske. Sve njih narod je „zahvalno i plodno slušao“ o čemu nam i svjedoče pohvalni zapisi iz Historia Collegii Zagrabiensis S. I.
Plodovi bistričkih propovijedi
Uz pohvalno pisanje o propovjednicima, navedeno djelo „govori također izričito i o pastoralnom plodu zagrebačko-bistričkih propovjednika – plodu koji je upravo i bio cilj njihova časnog, čak svetog natjecanja. To su prije svega osobna, nutarnja obraćenja – vjerojatno kroz ispovijed u samom prošteništu: …magno tum audientium plausu tum singulorum fructu (1744: spatiis extulit PB)“. Kroničari također opažaju da je propovjednik poticao proštenike ili na žarču pobožnost prema Bistričkoj Djevici ili ih je potaknuo da još više poštuju božanske stvari i da češće pristupaju slavljima sakramenata. „Govornici su preko propovijedi lomili duhovni kruh gladnome puku (1734). One su, bez sumnje, na temelju tadanje mariologije pučki prikazivane u stilu suvremenika Muliha i Kanižlića, odgajale narod u štovanju Majke Božje, što su kroničari registrirali lapidarnim stilom“.
Sadržaji bistričkih propovijedi
Što se tiče samih početaka hodočašća, ostao nam je zabilježen samo jedan naslov propovijedi i to one koju je održao p. Baltazar Gregorić 1742. godine: Fili, praebe mihi cor tuum [Sine, daruj mi svoje srce, op. a.]. U njoj je ovaj propovjednik pozvao pobožne zagrebačke hodočasnike da svoja srca predaju Djevici Mariji i Božanskom Djetetu – čija srca prebivaju u našim srcima kao na najvišem prijestolju. Tako je p. Gregorić „ravno dvjesta godina prije posvete kojom će Pijo XII. Srcu Marijinu posvetiti grijesima i ratom izmučeno čovječanstvo (1942), pozvao, eto u Mariji Bistrici, zagrebačke romare [hodočasnike, op. a.] da svoja srca kao zavjetni dar prinesu Isusu i Mariji […] Otuda također nužno slijedi misao, da pred naporima zavjetnoga hodočašća i pred svim drugim izvanjskim darovima prednost u pravoj pobožnosti mora imati vjernikova nutrina, tj. obraćeno, Bogom ispunjeno, Bogu poslušno i po Mariji predano mu srce!“
Zaključci p. Belića
Na samom kraju svoga članka, a nakon iznesenih povijesnih činjenica, p. Belić donosi četiri zaključka o počecima hodočašća:
„1. trideset i devet godina poslije otkrića čudesnoga kipa Majke Božje Bistričke, Zagreb kao grad polazi na hodočašće, ali nema razloga ne pretpostavljati ranija „romanja“ [hodočašća, op. a.] pojedinaca ili manjih skupina npr. čitavih obitelji;
2. na poticaj p. Ivana K. Šimatića, DI grad se, povodom suše, 1723. obvezao na hodočašće, ali samo te godine, a vrlo vjerojatno već 1724. obveza je – poticajem istoga Šimatića – prerasla u svakogodišnji zavjetni „Božji put“; prema tome tristota obljetnica našašća kipa Majke Božje Bistričke (1684.-1984.) jest ujedno i dvjestašezdeseta obljetnica zavjetne peregrinacije grada Zagreba (1724.-1984.);
3. kroz pola stoljeća (1723.-1773.) propovjednici su članovi Zagrebačkoga kolegija zabilježeni u 25 godina, a za ostale godine se ne zna sigurno tko je propovijedao;
4. sposobni i revni propovjednici učili su narod i oduševljavali ga za pobožnost Majci Božjoj; samo je jedna tema zabilježena, a tu je god. 1742. propovijedao p. Baltazar Gregorić pozivajući vjernike da svoja srca kao zavjetni dar prinesu Mariji i Isusu“.
2. na poticaj p. Ivana K. Šimatića, DI grad se, povodom suše, 1723. obvezao na hodočašće, ali samo te godine, a vrlo vjerojatno već 1724. obveza je – poticajem istoga Šimatića – prerasla u svakogodišnji zavjetni „Božji put“; prema tome tristota obljetnica našašća kipa Majke Božje Bistričke (1684.-1984.) jest ujedno i dvjestašezdeseta obljetnica zavjetne peregrinacije grada Zagreba (1724.-1984.);
3. kroz pola stoljeća (1723.-1773.) propovjednici su članovi Zagrebačkoga kolegija zabilježeni u 25 godina, a za ostale godine se ne zna sigurno tko je propovijedao;
4. sposobni i revni propovjednici učili su narod i oduševljavali ga za pobožnost Majci Božjoj; samo je jedna tema zabilježena, a tu je god. 1742. propovijedao p. Baltazar Gregorić pozivajući vjernike da svoja srca kao zavjetni dar prinesu Mariji i Isusu“.
Foto: Bakrorez sličice Majke Božje Bistričke
Na kraju svega iznesenoga, možemo dodati i petu točku i zaključiti kako smo se ovim pomakom u brojanju hodočašća približili točnijoj godini početka zavjetnoga hodočašća vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj, ali i njihovom ukupnom dosadašnjem broju. Stoga s pravom ove godine možemo i pjevati i zaključiti: „Zagreb te moli tvoj zagovor svet dolazeć’ k tebi tri stotine ljet.“