U ranim jutarnjim satima 14. rujna okrijepljen svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo sveučilišni profesor, jezikoslovac, književnik i povjesničar, isusovac o. Vladimir Horvat, u 85. godini života, 68. godini redovništva i 56. godini svećeništva u Družbi Isusovoj. Isusovac Vladimir Horvat rođen je 21. ožujka 1935. godine u međimurskoj Donjoj Dubravi, gdje mu je otac bio crkveni orguljaš i hrvatski domoljub, pa su mađarski fašisti 1941. g. prognali obitelj preko Drave u Koprivnicu. Oca su mu ondje ubili hrvatski komunisti 1945. godine, kad je Vladimir imao deset godina.

„Očev uzorni život i mučenička smrt rodili su moje duhovno zvanje“, rekao je.

Godine 1946. stupio je u sjemenište na Šalati, a u isusovački novicijat ušao je 1952. godine. Studirao je filozofiju i teologiju te je zaređen za svećenika u Zagrebu 1964. godine.

Sprovodni obredi isusovca dr. Vladimira Horvata, povjesničara i jezikoslovca, održani su u utorak, 17. rujna, na groblju Mirogoj u Zagrebu. Od pokojnika su se oprostili brojni prijatelji, svećenici, redovnice, subraća iz Družbe Isusove iz svih krajeva te obitelj i vjernici koje je susretao, duhovno vodio, a brojnima je bio i profesor u svojih 85 godina života i 56 svećeništva. Provincijal hrvatskih isusovaca p. Dalibor Renić je u nagovoru podsjetio da – tko je imalo poznavao patra Vladu – nije mogao ostati ravnodušan prema živosti njegovih nastupa, izravnosti međuljudskih kontakata, domišljatosti novih ideja, prema optimizmu njegovih pothvata.

„Nije uvijek bilo lako vjerovati u njihovu izvedivost, nije bilo lako ostati staložen kad ti pater svojeglavo baš usred noći mora priopćiti neki plan. Ali, njegova jednostavnost i vedrina priječile su da se na njega zaozbiljno naljutite”, rekao je provincijal Renić.

U mirovini se nije ulijenio – dodao je – nego se posvetio povijesti, napose istraživanju poratnih komunističkih zločina.
„Znao je tada u šali reći: ‘Hvala bogu ako sam udaren u koljena, nisam u glavu.’ Kad je prije koju godinu obilježavao 50. godišnjicu svećeništva svoju poruku zaključio je riječima da se zahvaljuje Gospodu za optimalno ostvaren život te da nastavlja moliti i kao duhovnik i kao pisac za Boga i Crkvu, Družbu i Domovinu”, prisjetio se provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.

Pater Vladimir Horvat službovao je u župi sv. Petra u Beogradu gdje je i studirao na Filološkom fakultetu. Od 1966. do 1968. u Sarajevu je bio kateheta studenata, a potom u Zagrebu predavač hrvatskog jezika i kateheta studenata. Godine 1973. otišao je u Dubrovnik gdje je djelovao kao profesor. Istodobno je magistrirao na poetici A. G. Matoša. Od 1975. vodio je Hrvatsku katoličku misiju u Parizu, gdje je na sveučilištu Sorboni pomogao osnutak Hrvatskih studija.

Godine 1981. objavio je na francuskom jeziku utjecajnu knjigu „Kardinal Stepinac – mučenik za ljudska prava“, pod pseudonimom M. Landercy. Knjiga je objavljena i na hrvatskom jeziku 1989. godine.

Foto: Petar Glebov / PIXSELL

Također je objavio knjigu „Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu“. Zajedno s o. V. Lasićem OP, vodio je sprovod Bruni Bušiću.

Pater Horvat 2014. u svojoj zlatomisničkoj zahvalnici među inim je napisao sljedeće:

”Hvala ti, Gospode, što smo 1980. svečano s 40 zastava usred Pariza dočekali našeg dragog svetog papu Ivana Pavla II., i što mi je on, kada sam ga počeo pozdravljati francuski, rekao: ʹGovori mi hrvatski!ʹ”

A kako je izgledao ‘hrvatski doček’ sada svetoga pape Ivana Pavla II. u Parizu, pater Vladimir Renić otkrio je u razgovoru novinaru Marijanu Matkoviću. Razgovor je objavljen u spomen-zborniku ‘Od Mure do mora, od Save do Seine’ kojeg je objavio Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu povodom 80. obljetnice života o. Vladimira Horvata . Na Matkovićevo  pitanje: Kako ste se organizirali glede dočeka Svetoga Oca?, o. Vladimir Horvat je odgovorio:

Dugo smo razmišljali kako ćemo na najbolji način dočekati Papu i kako mu zahvaliti. Odlučili smo sašiti četrdesetak zastava i u njih sitotiskom utisnuti hrvatski grb. Našao sam i križeve koje smo našili na te zastave iznad grba. Jedan je slikar oslikao veliku zastavu od pet metara i na njoj na francuskom napisao: Uvijek vjerna Hrvatska!, kako nas je Papa nazvao 1979.: Dragi sinovi i kćeri uvijek vjerne Hrvatske!

Glavni susret s Papom bio je na Place Concorde. Trebalo je dobiti dobre ulaznice i prokrijumčariti opremljene zastave pored brojnoga osiguranja. Dragi Bog je dao prohladno vrijeme tako da su bili nužni baloneri ispod kojih su svi ti mladi muževi unijeli smotane zastave. Svi su ušli i prošli osiguranje tako da policija nije nikome ništa oduzela. Čak je i ona velika zastava bila spretno smotana i unesena. Dečki su još gledali gdje se nalaze filmske kamere kako bi se bolje razmjestili i najbolje postavili ispred njih. (…) A baš je dragi Bog poslao blagi povjetarac. Ono sivo pariško nebo odjedanput je oživjelo. Kamere su snimale. Velika se hrvatska zastava razvila. Papa gleda sav razdragan. Shvatio je tko ga pozdravlja i tko ga tako lijepo dočekuje. I onda je htio nešto reći, a Giscard de Estaigne se prestrašio, jer je i on shvatio da su to Hrvati, koje je on uvijek stiskao kako bi bio u miru sa Srbima i Jugoslavijom. To je vidio i jedan novinar koji je kaskao za papamobilom, pa kad je Giscard zaustio stavio mu je mikrofon ispred usta. Vidjela se neželjena grimasa na licu tadašnjega francuskoga predsjednika koji je zašutio.

Sve je to skupa bilo vrlo dramatično, Papa oduševljen, a mi Hrvati presretni.

Nakon što mu je komunistički režim pri povratku u domovinu 1985. oduzeo putovnicu, nije se mogao vratiti u Pariz, nego je od 1986. ponovno radio u Beogradu, gdje je vodio župu sv. Petra i organizirao ekumenske tribine. Ondje je objavio izdanje „Načela jezuita“ (kasnije izdano pod nazivom „Načela duhovnosti“), za koje je predgovor napisao budući srbijanski premijer Zoran Đinđić.

Slavna je epizoda njegova nastupa u Beogradu 1987. na simpoziju povodom dva stoljeća Vuka Karadžića („Dva veka Vuka“), kad je pred svima dokazao da je Karadžić dobar dio svoga rječnika preuzeo od isusovačkih leksikografa Kašića, Mikalje, Habdelića, Della Belle i Jambrešića („Dva veka pre Vuka“). Uvjerljivo je zastupao stav kako hrvatskomu jezikoslovlju na početku ne stoji Vuk Karadžić, pa ni hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj, nego prije svih isusovac Bartol Kašić.

Desetljećima je svesrdno nastojao ukazati i argumentima potkrijepiti stajalište da je točan i vjerodostojan hrvatski prijevod Baudelaireova djela ”Les Fleurs du mal”: ”Cvjetovi boli” – a ne ”Cvjetovi zla”. Naime, iako je riječ ”mal” u francuskome jeziku višeznačna i može, ovisno o kontekstu, značiti ʹzloʹ, ʹbolʹ, ʹbolestʹ, ʹtrudʹ, ʹmukaʹ, ʹštetaʹ itd. – Charles Baudelaire je, kako tumači pater Horvat, govorio ponajvećma o boli. Baudelaire je Theophileu Gautieru napisao da mu posvećuje ”ove bolećive cvjetove” (izvorno: ”ces fleurs maladives”). A budući da je razborito pretpostaviti istoznačnost posvete nekog djela i njegova naslova, kao ispravne mogućnosti prijevoda nàdāju se ”Bolećivi cvjetovi” ili, kako to A. G. Matoš interpretira, ”Bolni cvjetovi”, ili ”Cvjetovi boli”.

U Zagrebu je 1996. g. obranio doktorat „Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja“, a na njegov je prijedlog Hrvatski sabor 1999. proglasio Godinu Bartola Kašića. Priredio je za tisak „Hrvatsko-talijanski rječnik“ (1990), što ga je atribuirao Kašiću, a 1993. izdaje s pogovorom Kašićev „Ritual rimski“ iz 1640. Godine 1999. priređuje djelo „Bartol Kašić“ prema Autobiografiji (1575.–1625.) i građi (1625.–1650.). Od 1992. do umirovljenja predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i ravnatelj Hrvatskog povijesnog instituta u Beču. Nakon preseljenja u isusovački dom na Fratrovcu, nastavio je znanstveno raditi, sve do posljednjeg odlaska u bolnicu. Posljednjih godina bavio se napose istraživanjem suvremene hrvatske povijesti, osobito zločinima komunističkog režima.

Uza sav znanstveni rad, nikad nije zanemario osjećaj za pastoralni rad s vjernicima te je imao veliko razumijevanje za njihova pitanja i probleme. „Riječ je o isusovcu koji je svojim pastoralnim, pedagoškim i znanstvenim djelovanjem ostavio trajan i svijetao trag ne samo unutar Crkve u Hrvatâ nego i u široj kulturi hrvatskog naroda“ (M. Letica). O. Vladimir Horvat preminuo je 14. rujna 2019. oko 2 sata u noći, u Bolnici „Fran Mihaljević“ u Zagrebu, gdje se liječio od plućnih komplikacija.

https://hkr.hkm.hr/danas-17-20-duhovnik-i-pisac-za-boga-i-crkvu-druzbu-isusovu-i-domovinu/