Kako je rekla, za njen ulazak u atletiku je zaslužan profesor tjelesne kulture i razrednik Dražen Adžić. “On me na stotinu načina pokušao uvući u sport, i nekako mu je, a još mi nije jasno kako, uspjelo. Treneri su već na prvom treningu prepoznali moj potencijal i kroz par treninga tamo sam stekla prijatelje, rodila se postupno ljubav i sada ne mogu zamisliti svoj život bez atletike.”

“Na početku mladi atletičari treniraju sve discipline, ali ja sam ubrzo intenzivnije počela sa skokom u dalj. Kad sam prvi put u životu skakala u dalj, osvojila sam treće mjesto, s uistinu dobrim rezultatom. Treneri su me ubrzo željeli usmjeriti u troskok, jer su vidjeli da sam dosta skočna, ali se nisam dala iz dalja”, dodala je Borović.

Ipak su me nagovorili – i prvi troskok u životu na nekom službenom natjecanju bio je tadašnji državni rekord i norma za svjetsko prvenstvo.

Sugovornica HKR-a podsjeća da je troskok izuzetno teška atletska disciplina jer, uz dužno poštovanje svim atletskim disciplinama (maraton je priča za sebe), sile koje tijelo trpi u kontaktu s podlogom nakon prvog odraza u troskoku su veće od 800 kilograma! “To je jedan od razloga zašto je tek od 1990. ženama dopušteno baviti se troskokom, koji je i fizički puno zahtjevniji. Naime, ako napravite najmanju grešku u troskoku, ili samo pod krivim putem postavite stopalo, udarac izuzetno boli i stvarno trebate biti jako fizički spremni”, naglasila je Borović.

Nastup na Memorijalu Borisa Hanžekovića 2023. // Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kraljica sportova

Na pitanje što je naučila iz atletike, odgovorila je da u svakom sportu prije odrastete, jer ranije doživite neke situacije koje vas dočekaju u životu. “Već s 15 godina sam prvi put nastupila na svjetskom prvenstvu i već sam tada osjetila kako je u jednom trenutku biti na vrhu, a već sutradan na dnu. Naime, u troskoku sam bila izuzetno blizu medalje, i skakala sam odlično. Dan kasnije, u dalju sam se odlično osjećala, jer sam na treninzima daleko skakala, ali na natjecanju sam imala tri prijestupa i moj rezultat uopće nije zabilježen!

Pomislila sam koliko sam puno trenirala, odricala se, nisam išla ni na maturalac u osnovnoj školi, propustila sam toliko toga za to natjecanje za koje sam se spremala cijelu godinu – i tri puta prestupila.

Uistinu sam sretna i zahvalna da su se, svaki put kad bi mi se dogodila neka ozljeda, pojavili ljudi koji bi mi pomogli i sanirali to u najbržem mogućem roku. Koliko god puta život nešto uzme, kasnije i vrati, možda ne kroz rezultat ili medalju, ali ja sam dobila predivne ljude koji su mi beskompromisno htjeli pomoći, punog srca, tako da se uvijek pojavi svjetlo na kraju tunela, i ako se zatvore vrata, otvore se prozori.

Buduća doktorica znanosti

Još ni izdaleka niste zatvorili vrata sportske, a već ste otvorili vrata znanstvene karijere, upisavši doktorski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Kako je ‘žonglirati’ te dvije karijere?

“Nije jednostavno, ali uvijek sam se trudila biti dobra u školi, jer sam vjerovala da mogu biti i odlična učenica i dobra sportašica. To mi je izuzetno bitno jer, neovisno koliko ste dobri u sportu, sportska karijere jednog će dana završiti.

Neovisno o tome jeste li zaradili abnormalan iznos novca, mislim da je najgora stvar za svako ljudsko biće da ne radi ništa. Znala sam da me izuzetno veseli rad s ljudima, organizacija različitih konferencija i tako sam upoznala svoju ljubav izvan sporta.

Paola Borović // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

“Shvatila sam da sportsku karijeru imam sada, a da ću cijeloga života raditi. Odlučila sam napraviti tu žrtvu da ću se nakon fakulteta još posvetiti sportu. Upisala sam doktorski studij, čak i dobila stipendiju, jer bih svakako u budućnosti željela povezati sport i ekonomiju. S obzirom da kao sportašica poznam sportsku stranu, moram nadoknaditi teorijsko i praktično znanje”, podsjetila je buduća doktorica ekonomskih znanosti Paola Borović.

Velike pouke atletike

“Kad se bavite isključivo sportom i ovisite o nekom mitingu, novčanoj nagradi ili mogućem sponzorskom ugovoru, ipak je lakše ako imate obrazovanje iza sebe, što vas čuva u slučaju nekih loših stvari, primjerice ozljede zbog koje ste primorani prekinuti karijeru”, ističe Paola Borović i nastavlja: “Atletika mi je toliko toga omogućila u životu, od putovanja, upoznavanja ljudi diljem svijeta, do toga da mi je pokazala zapravo koliko toga mogu i koliko sam sposobna – čak i kad nisam vjerovala da to mogu. Ona mi je testirala moje granice i, ono najljepše, izgradila me kao osobu. Mislim da je najljepša stvar vezana uz sport to što vas nauči odricanju, samokontroli, a morate si organizirati svoj život da bi mogli više tog ostvariti.

Primjerice, meni nikad nije bio strah izlazak na kolokvij ili ispit. Dvije godine se spremam za tri minute nastupa na svjetskom prvenstvu, a ako padnem ispit, imam za mjesec dana drugi. Iz te perspektive izlazak na ispit djeluje kao puno manji stres.

Memorijal Borisa Hanžekovića 2016. // Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Sportaši kao uzori

Jesu li sportaši svjesni svoje uloge koji imaju kao uzori djeci i mladima?

“Mislim da sportaši, posebno oni vrhunski, trebaju biti uzor mladima i i mislim da svi mi sportaši imamo dužnost vratiti tom sportu sve što nam je dao i da bi svi mi trebali primjerom biti uzor mladima kako se boriti, kako se ponašati, kako reagirati kao doživite ozljedu ili neuspjeh. Važno je znati da će doći i pobjede i porazi i mislim da bi se svi sportaši, posebno kod nepravde i neuspjeha, trebali boriti za bolje i biti prvi koji ćemo mijenjati stvari.”

A jesmo li kao društvo, neki kao roditelji, dovoljno svjesni važnosti uključivanje djece u sport, dakako ne nužno profesionalni?

“Nismo toga dovoljno svjesni, jer roditelji često, ako dijete ne može imati čistu peticu iz tjelesnog, opravdavaju djecu da se ne bave fizičkom aktivnošću. Poanta sporta nisu vrhunski sportaši, poanta sporta je fizička aktivnost, socijalizacija, druženje, prijateljstvo i putovanja.”

Zahvaljujući atletici, dosad sam proputovala jako puno zemalja i upoznala razne ljude iz različitih država i iz drugačijih kultura. I na taj način osoba raste, širi svoje vidike i sport je izgradi kao osobu, neovisno o tome hoće li biti profesionalni sportaš.

“Slavite zato sve svoje uspjehe i slavite sve pobjede, male i velike. Imajte više malih ciljeva, jer ne valja biti prestrog prema sebi. Trenutak prođe i više ga ne možete vratiti. Trebamo cijeniti sve što radimo, a najvažnije je da na tom putu vašeg uspjeha, sportskog ili poslovnog, uživate u onome što radite i da maksimalno iskoristite svaku priliku i budete zahvalni na njoj”, zaključila je Paola Borović.