Ovčara se nalazi pet kilometara jugoistočno od Vukovara. Poznata je još iz feudalnog razdoblja kao pustara na vlastelinstvu grofova Eltz. Nakon II. svjetskog rata tu je bio stočarski pogon Vukovarskog poljoprivrednog kombinata. Upravo na toj Ovčari – poljoprivrednom dobru, 20. studenog 1991. dogodio se stravičan zločin – masovni pokolj civila iz Vukovarske bolnice.
Masovnom pokolju civila iz Vukovarske bolnice prethodila je okupacija Vukovara. Vidjevši da se grad više neće moći braniti, ljudi koji su ostali u Vukovaru iz svojih su domova pobjegli u Vukovarsku bolnicu. Potražili su tamo zaklon u nadi da će biti evakuirani u nazočnosti međunarodnih promatrača. No vrlo brzo se pokazalo da Srbi nisu namjeravali poštivati niti jedno ratno pravilo. Umjesto evakuacije, svi su ljudi postrojeni u bolničkom dvorištu. Potom su razdvojeni muškarci od žena. Toga dana u bolnici je bila i francuska novinarska ekipa. Oni su se susreli s vukovarskim braniteljem Francuzom – Jean-Michelom Nicolier, koji je bio ranjen deset dana prije okupacije te je kao bolesnik čekao rasplet situacije. U vukovarskoj su bolnici bili i urednik radija Vukovar Siniša Glavašević, kao i tehničar vukovarskog radija Branko Polovina, Vukovarac srpske nacionalnosti koji je tijekom cijele opsade grada, radio zajedno s Glavaševićem.
Pet kilometara jugoistočno od Vukovara nalazi se farma Ovčara, mjesto najvećeg zločina u Domovinskom ratu /Foto: Pixsell
Srpski su vojnici muškarce potrpali u autobuse i odvezli ih u vukovarsku vojarnu, gdje im se pridružio još jedan autobus, također pun Hrvata. Dok su čekali u krugu vojarne što će se dalje događati, zarobljeni nisu ni slutili da se toga trenutka na Ovčari buldožerima kopa rupa dovoljno velika da može primiti dvjestotinjak tijela. Sve je već unaprijed bilo smišljeno. Nakon dva sata zastrašivanja i zlostavljanja u krugu vojarne autobusi puni ljudi prevezeni su na Ovčaru.
Po dolasku autobusa na Ovčaru, zarobljeni Hrvati prvo su morali proći kroz špalir vojnika JNA i paravojnih snaga koji su ih tukli po cijelome tijelu. Na izlasku iz špalira, na jednu su hrpu morali staviti sve osobne stvari koje su imali kod sebe te potom ući u hangar. Prema svjedočenju Dragutina Berghofera, branitelja koji je preživio Ovčaru, Srbi su bili osobito okrutni prema Siniši i Jean Michellu.
Foto: Pixsell
Pripadnici Teritorijalne obrane u hangar su ulazili u grupama. Na znak počeli bi s premlaćivanjem zarobljenika metalnim palicama i štapovima. Kada bi se prva grupa srpskih vojnika umorila od batinanja zamijenila bi je druga i tako stalno, bez prestanka. Neke su izveli i likvidirali, a njihovi zemni ostaci nisu pronađeni do danas.
Strahote su trajale do sljedećeg dana predvečer, kada su pripadnici srpskih snaga podijelili zatočenike u skupine od 10 do 20 osoba. Skupinu po skupinu ukrcavali su ih u traktorsku prikolicu te ih odvozili do jaruge obrasle šumom, oko kilometar jugoistočno od Ovčare, gdje je pripremljena čekala duboka jama. Uglavnom hicima u potiljak ubijeno je 200 ljudi iz vukovarske bolnice – pacijenata, ranjenika, bolničkog osoblja, branitelja grada, novinara i drugih civila. Ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina.
Foto: Pixsell
Najmlađa žrtva Igor Kačić rođen je 1975. u Vukovaru. Završio je prvi razred Elektrotehničke škole i bio je prepun planova. Svirao je, pjevao i rezbario. Još za vrijeme rata izrezbario je malog dupina kojeg su našli uz njega kada je ekshumiran na Ovčari. Na “Ovčari” su ubijene i dvije žene. Ružica Markobašić imala je 32 godine i bila je u šestom mjesecu trudnoće. Prema svjedočenju na suđenju u Srbiji Ružicu su ispred hangara tukli poput ostalih zarobljenika. Ona je krvnike molila i za svoj život i za život nerođenog djeteta. Međutim, krvnici nisu imali milosti, ni prema njoj ni prema nerođenom djetetu već je ubijena vrlo okrutno hicem u trbuh. Pred Memorijalnom nacionalnom bolnicom u Vukovaru za 30. obljetnicu pada grada otkriven je spomenik Ružici Markobašić i njezinom nerođenom sinu Antunu.
Vukovar – Spomenik Ruža Hrvatska, trudnici Ružici Markobašić i njezinom nerđenom sinu Antunu. Foto: Pixsell
22. listopada 1992. u izvješću Tadeusza Mazowieckog, posebnog predstavnika UN-a za Republiku Hrvatsku, objavljeno je kako je pronađeno točno mjesto masovne grobnice – Ovčara. Budući da iskopavanje grobnice u vrijeme otkrića nije bilo moguće, snage UNPROFOR-a i promatračka postaja UN-a godinama su čuvale tu lokaciju kako bi spriječile uklanjanje dokaznog materijala. U rujnu i listopadu 1996. provedena je potpuna ekshumacija. Danas se na Ovčari nalazi spomenik, rad kipara Slavomira Drinkovića. Otkriven je 29. prosinca 1998. godine.